DOLAZE OČEVI GRUNGEA

Dvadeset godina zujanja u ušima uz Mudhoney

19.10.2009 u 10:00

Bionic
Reading

Šest mjeseci nakon Dinosaur Jr.-a, Zagreb će ugostiti još jedan bend koji je u devedesetima mijenjao povijest rocka i zadržao kultni status do današnjih dana. Grupa se zove Mudhoney, dolazi iz Seattlea i, da nije bilo nje, vjerojatno ne biste čuli za Nirvanu, Pearl Jam i Soundgarden

A ni za Mudhoney ne biste čuli da ranih osamdesetih nije postojao Green River, bend u kojemu su, uz Marka Arma i Stevea Turnera, dvojac koji i danas čini okosnicu Mudhoneyja, svirali i Jeff Ament i Stone Gossard, basist i gitarist kasnijeg Pearl Jama. Poznato je da je u Seattleu svatko svirao sa svakim, no Green River se uistinu opravdano navodi kao korijenski bend grungea, pravca koji je devedesetih dominirao gitarskom glazbom. Riječ je o spoju pankerske energije, prljavog metaliziranog zvuka i luzerske estetike koju je do masovne popularnosti dovela mitološka životna priča Kurta Cobaina i njezina beskrupulozna eksploatacija od strane glazbene industrije.

Nakon raspada Green Rivera, Arm i Turner su regrutirali basista Melvinsa Matta Lukina (i njega je Pearl Jam kasnije počastio pjesmom) te bubnjara Dana Petersa, i 1988. započeli priču zvanu Mudhoney. Već prvi singl 'Touch Me I'm Sick' postavlja ih na mjesto perjanice propulzivne izdavačke kuće Sub Pop, a uspjeh debitantskog albuma otvara vrata i drugim mladim bendovima iz Seattlea.

Na europski kontinent guraju ih tada već veliki Sonic Youth, a nakon drugog albuma 'Every Good Boy Deserves Fudge', potpisuju za veliku izdavačku kuću Reprise Records. No, za razliku od ostalih grunge bendova koji tada okupiraju MTV, Mudhoney se odbija povinovati zakonima tržišta, beskompromisno šibajući svoj fuzirani spoj bluesa, punka i garage rocka te se sprdajući s mainstreamom.

Smrt Kurta Cobaina mijenja stvari za većinu njihovih suvremenika i sugrađana – Pearl Jam odlazi u svoj paralelni anti-svijet snimajući stotine live albuma, Tad i Soundgarden se raspadaju, a Chris Cornell snima francuske šansone i kaubojski mainstream rock s Audioslaveom. Kod Mudhoneyja dramatičnih promjena nema – u relativno redovitom ritmu (svake dvije godine) javljaju se s novim albumom, a svaki je prljaviji, gušći i mutniji nego prethodni. U ovoj masi, po nama, posebno se izdvajaju 'Since We've Become Translucent' iz 2002, kao i posljednji 'The Lucky Ones', koji zvuči kao da je snimljen iz prve, na 'jedan-dva-tri-četiri'.

Koncertna reputacija ovog benda nikad nije bila upitna – i njihovi suvremenici i klinci koji su s njima odrastali klubove bi napuštali sa znojnim majicama i zujanjem u ušima, pa ne vidimo razloga da to u utorak u Pauku ne učinimo i mi.