LJUBAV UŽIVO

Srebrni pir The Culta u Domu sportova

01.10.2009 u 09:37

Bionic
Reading

Od The Culta se nije očekivalo ništa drugo doli nostalgično listanje prašnjavog glazbenog leksikona. A upravo to smo i dobili. Vremeplovom smo vraćeni dva desetljeća unatrag i svirka je ispunila očekivanja iako je ostao dojam da je sve to bilo odrađivanje posla

Retro je in, a sukladno tome posljednjih godina sve češće smo svjedoci razno raznim reunionima bendova u potrazi za starom slavom, turnejama na kojima obilježavaju godišnjice izlaska svojih najznačajnijih albuma i slično.

Prošle godine imali smo tako prilike u Ljubljani i Beogradu vidjeti kako je prije tri desetljeća Jean Michael Jarre izvodio svoj masterpiece Oxygene, a povratak u sretniju prošlost jučer nam je u Dvojki Doma sportova u sklopu turneje Love live priredio The Cult.

Set lista

1. Nirvana
2. Big Neon Glitter
3. Love
4. Brother Wolf, Sister Moon
5. Rain
6. The Phoenix
7. Hollow Man
8. Revolution
9. Sanctuary
10. Black Angel
11. Electric Ocean
12. Wildflower
13. Sun King
14. Rise
15. Dirty Little Rockstar
16. Fire Woman
17. Love Removal Machine 

Dok je u Jarreovu slučaju sviranje materijala od prije trideset godina koliko-toliko imalo smisla jer s tavana je izvučena analogna oprema na kojoj nije svirao pola života, a cijela pozornica je izgledala kao platforma svemirskog broda u pionirskim danima SF filma, 'reinkarnacija' The Culta u fazi 'ljubavi' ipak ostaje dvojbena.

Je li u pitanju nedostatak svježih ideja glazbenika ili diskografska industrija naprosto nekim novim klincima, pod krinkom srebrnog pira, želi uzeti kintu za staru priču u novom celofanu, pitanje je koje se logično nameće, ali i gubi svoj smisao ukoliko staro i mlado zadovoljno napusti koncertne prostore.

Love, Electric i Sonic Temple tri su najznačajnija albuma banda koji je tijekom svog postojanja promijenio više bubnjara (osam) nego neki bendovi setova bubnjeva. Iako će se fanovi sporiti koji je od tri albuma bolji, za grupu očito nema dileme, osim ako za koju godinu ne odluče krenuti na električnu ili soničnu turneju.

U devedeset minuta svirke bez bisa The Cult je najprije otprašio kompletan najprodavaniji album (više od dva milijuna prodanih kopija), da bi potom uslijedio niz najvećih hitova iz ostatka gotovo trideset godina duge karijere. Od uvodnih taktova Nirvane pa do zaključne Love Removal Machine, The Cult je podsjetio zašto je jedna od najznačajnijih grupa svog vremena. Sasvim očekivano, publika je najbolje reagirala na Rain, Sanctuary, a potpuni klimaks je nastupio kad su zasvirali Wildflower i Fire Woman

Frontmen Ian Astbury i gitarist Billy Duffy, unatoč godinama i ponekom kilogramu, viška još uvijek mame curice na vrisku iako Ian izgledom više podsjeća na Jima Morrisona u posljednjoj pariškoj fazi nego na seks simbol o kojem su nekad maštale šiparice i kućanice. U tome se možda može tražiti i razlog zašto su zabranili da ih snimaju TV kamere i fotografi medijskih kuća.

Kako već neko vrijeme nisu objavili ništa novo, a i sami su izjavili da je album mrtav i da više neće ništa objavljivati, od gostovanja u Zagrebu, baš kako ni prije dvije godine kada su svirali u Koprivnici, nije se očekivalo ništa drugo doli nostalgično listanje prašnjavog glazbenog leksikona.

A upravo to smo i dobili. Vremeplovom smo vraćeni dva desetljeća unatrag, a The Cult je ispunio očekivanja unatoč dojmu da je to sve bilo odrađivanje posla.

Četiri tisuće okupljenih, mahom 30 plus godina, uz ponešto klinaca koji su umjesto stranputice turbofolka odlučili zagaziti u rokerske vode, moglo je biti zadovoljno viđenim u dvorani koja je dobra za satove joge, ali ne i za koncerte na kojima četvrtina ljudi sjedi sa strane i prema kojima zvuk uopće nije usmjeren.

Ali to je već druga priča, ona u kojoj Grad od milijun stanovnika nema adekvatan polivalentni prostor do pet tisuća ljudi.