Sredinom 80-ih, Srđan Jevđević u Sarajevu je snimio album pod pseudonimom Đino Banana. Rat je dočekao i proživio u Sarajevu nakon čega odlazi u Seattle gdje osniva grupu Kultur Shock u kojoj sviraju on i Mario Butković iz BiH, Masashi Kobayashi iz Japana, Val Kiossovski iz Bugarske te Chriss Stromquist i Matty Noble iz SAD-a. Od 1997. do danas, objavili su pet albuma, i to uglavnom sve za Koolarrow Records, kultnu etiketu bivšeg basista grupe Fatih No More Billya Goulda. Samo u posljednjih pet godina, Kultur Shock je održao sedam europskih turneja i tri američke, a svirali su skoro na svim kontinentima osvajajući svakim koncertom novu publiku. Glazbeni kritičari širom svijeta hvale ih na sva usta pa tako i u Hrvatskoj imaju kultni status koncertne atrakcije kojoj u velikoj mjeri doprinosi i sam Srdjan Yevdyevich svojim izgledom, svojim pjevanjem, ali i neiscrpnom energijom.

Kad se danas prisjetiš svojih prvih glazbenih pokušaja u Sarajevu 80-ih i prvog albuma pod pseudonimom Đino Banana, je li ti drago zbog te i takve prošlosti, neugodno ili se dobro nasmiješ?

Naravno da sam ponosan na svoju prošlost. Ona me je napravila onim što jesam danas – a prilično sam zadovoljan ishodom. Znaš ono, da me sutra udari autobus, reko' bi', 'ajd neka, super je bilo! Nego, kad smo već kod toga, ne znam šta je s tom mojom prošlošću toliko užasno i nevjerojatno. Svi me pitaju samo tome. Jebo mater, ako u Haagu ratne zločince pitaju više nego mene da l' se kaju za nedjela počinjena u svojoj prošlosti. Jebote, ljudi, ja sam bio muzičar, ponavljam samo muzičar (i to izgleda važniji nego sto sam tad mislio). To što (kako ispada po nekim) moja prošlost i sadašnjost se perfektno ne poklapaju i što nisam ispunio očekivanja nekih kolega i novinara iz bivše YU scene – da nestanem, zvuči kao njihov lični problem. Evo, ako će pomoć' da se osjećaju bolje,
ja se zvanično izvinjavam sto nisam luzer i što sam iznevjerio vaša očekivanja da me više nikad ne vidite! Imam još jednu lošu vijest: viđat ćete me sve dok ne umrem, a nažalost – super se osjećam!!!

S obzirom na to da si završio Pravni fakultet, kako to da si se odlučio baviti glazbom, a ne svojom profesijom?

Muzika je moja profesija, teatar također. Pravni sistem je u službi državnog sistema, a moj je cilj njegovo uništenje i konačno oslobođenje naroda, tako da je suluda i pomisao da radim za bilo koji sistem. Vlast treba biti uništena i vraćena narodu. Policija, političari i ostali kvislinzi trebaju naći pošten posao.

Što je prevagnulo da ipak odeš iz Sarajeva?

Ljubav prema mom gradu je ogromna. Zato sam ostao u Sarajevu za vrijeme rata. Ako je zemlja moja - moj je i zemljotres. Trebao sam mu (Sarajevu). Trebali smo mu svi mi. Da preživi. Trebali smo jedni drugima. Da preživimo. Da ostanemo normalni. Da naučimo stvarne vrijednosti. Da se promijenimo (ova rečenica je više dio odgovora na prvo pitanje). Napokon, poslije rata, više mu (Sarajevu) nisam trebao, al sam trebao sam sebi. U Sarajevu nisam mogao da nastavim sa svojim radom na Novom Sebi. To je bilo moguće samo u novoj sredini i ja sam otišao. Realno, tko bi prihvatio Novog Mene, kad i dan-danas nitko ne može da shvati da su promjene moguće.

Koliko ti je u odlasku u SAD i općenito u karijeri pomogla slavna Joan Baez?

Joan je moja prijateljica. Svirali smo par puta zajedno i to je sve. Kultur Shock ne duguje nikome ništa. Sve što imamo ostvarili smo staromodno – svirajući od nemila do nedraga po bijelom svijetu.

Kako su izgledali tvoji prvi dani u Americi? Što te najviše impresioniralo, a što ti je najviše išlo na živce?

Ma bio sam ja ovdje ranije. Kad mi je bilo 15 godina. Znao sam ja gdje idem i što ću da radim.

Zašto si se skrasio baš u Seattleu?

Podsjeća me na Sarajevo. Za razliku od ostatka US, ljudi čitaju knjige. Sad već imam krug ljudi koji su mi prijatelji. Znaš, svima nam treba intelektualna sredina koja nam odgovara.

Koliko je poznato, Kultur Shock je nastao više kroz zajebanciju, no tu si zajebanciju nastavio i na vašim prvim nastupima što, navodno, nije naišlo na najbolji odjek kod publike. Što ih je najviše smetalo? Gdje si ih to pogodio?

Ma znaš, svirajući s Joan, mi smo ustvari bili akustični band, a akustični bandovi sviraju na mjestima gdje se jede, zvecka escajgom, priča i ostale radnje koje baš ne izražavaju pretjerano poštovanje prema umjetniku koji za to vrijeme zatvorenih očiju ostavlja svoju dušu i srce istoj toj publici.
Ja baš ne spadam u najtolerantnije umjetnike, tako da sam im (možda ipak malo previše eksplicitno) poručio na mikrofon da spuste viljuške i podignu svoja debela zadrigla lica, zavežu jezike i obrate pažnju na nas. To baš nije naišlo na razumijevanje publike ni bookera na tom mjestu, pa smo (budući da  su nas odatle istjerali) se mi uključili u struju (da bismo bili glasniji od publike). Za incident se čulo, pa su nas pozvali iz Crocodilea da tamo sviramo. Ostalo je legenda.

Navodno je u početku nastupa Kultru Shocka intervenirala i policija, ali i kršćanske udruge. Zbog čega?

Žene se penjale na stolove i skidale gole, a Jesus i policija su ovdje veoma konzervativni (jadan Jesus što mu rade, i to sve u njegovo ime, kao uostalom i kod nas).

Poznato je da su ti u nastavku karijere znatno pomogli bivši basist Nirvane Chris Novoselic i njegov prijatelj Jello Biafra koji su te povezali s basistom grupe Faith No More Billyem Gouldom za čiju si etiketu Koolarow Records objavio album 'Fucc The I.N.S.' kao i ostala tri albuma. Družiš li se i danas s tim ljudima?

Ma jok, bolan. Nitko ovdje nikome ne pomaže. To su moji drugovi s kojim sam se sjaranio kad sam ovde došao. Slučajno se ti što si ih pobrojao i ja bavimo muzikom. Imamo mi i vodoinstalatera, slikara, domaćica, kompjuteraša i smetlara u svom društvu. Mi bi se sjaranili i da sam ja vozač autobusa, a oni toreadori. Ljudi se druže jer imaju zajedničke sfere interesovanja, političke ideje i tako to. Nitko ovdje nikome direktno ne pomaže, ali nitko nikom ni ne sapliće noge (što znači svi svima pomažu). Svi svima idu na svirke (izložbe, teatar, partyje) i ako im se svidi, priđu ti i to ti kažu (slučaj s Jelloom, pa je on zvao Billa). Da im se nije svidilo, opet bismo bili jarani, samo me Billy ne bi potpisao. Chrisa sam upoznao u pozorištu. Da, naravno da se još družimo. Ponavljam, to su moji drugovi do kraja života. Upravo smo jutros Bill i ja otračavali Vala (mog gitarista) kako priča engleski k'o stariji čovjek.
Elitizam i gard je bolest našeg društva, ne ovog ovdje.

Jesi li u međuvremenu stekao prijatelje i među drugim slavnim američkim glazbenicima?

Ma jebo to, ba', hajmo pričat' o nečem zabavnijem – kokama na primjer (il' frajerima, da nitko ne pomisli da sam homofobičan).

Spomenuti album izazvao je prilično velik revolt kod nekih američkih dušobrižnika da su čak lomili diskove i vraćali ih natrag izdavaču. Zašto?

Partiotizam, druže moj! Najveća bolest današnjice. Kod nas još znan i kao nacionalizam (zvuči poznato, ha?!). Dodajmo tome još organizovanu religiju i pohlepu za novcem i moći - konačno dobijamo plan za uništenje svjetskog zla i otvoren put do raja na zemlji.

Vaš posljednji studijski album 'We Came To Take Your Jobs Away' u samom nazivu vjerojatno iritira i izaziva te iste američke dušobrižnike koji se boje imigranata u strahu za svoje poslove. Kakvo je tvoje stvarno iskustvo života u Americi po tom pitanju?

Ma nije tako grozno. Oni (Amerikanci) su bolji ljudi od nas (ne samo nas Balkanaca - od nas su svi bolji - nego i EU). Pomoći će ti u nevolji. Neće te ostaviti na ulici s pokvarenim autom i tako dalje. Jebe ih obrazovanje i naivnost (što opet proizlazi iz neobrazovanja). Sve vjeruju TV-u, pa nas se boje. Al', eto, Obama je pobijedio – što govori da su se valjda i oni uhavizali (bos. osvijestili).

Vaša mala zajednica otpadnika društva sastavljena je od glazbenika iz Bosne i Hercegovine, Japana, Bugarske i Amerike. Kako ste se uopće našli? Što vas je spojilo?

Nevolja, prijatelju! Zajebavam se. KS je životinja sama za sebe. Mi nismo važni. Ja to ne gledam kao skupinu ljudi, nago kao organizam koji funkcioniše onoliko dugo koliko on može. Mi smo samo organi koji pokreću KS. Dosad je od 1996. kroz KS prošlo dvadesetak ljudi. Svi smo još uvijek familija. Evo, Brad Houser me upravo sinoć zvao da vidi šta ima nova.

Jeste li na početku karijere tražili svoj glazbeni izraz ili ste odmah shvatili da osim miješanja kultura treba pomiješati gipsy punk rock s metalom i glazbenom ostavštinom kultura odakle ste se stigli? Niste se svađali hoće li to biti funky i hip hop u fuziji s džezom?

Ma mi se stalno svađamo, al' kad nešto zazvuči – svi se složimo. Mi sviramo što nam se svira i ako nam se svidi da na sljedećem albumu bude narodna muzika iz Zimbabvea – bit će. Zato je merak svirati u KS – nema pravila.

Za pretpostaviti je da su vam cinizam i anarhističke ideje zajednički. Imate li problema zbog svojih tekstova i samog multikulturalizma?

Ponekad, al' što nas ne ubije čini nas jačim.

Neki vas nazivaju bendom radničke imigracije. Dolazi li uopće imigracija iz područja bivše Jugoslavije na vaše koncerte?

Dobro pitanje. Slabo dolaze. Ustvari, dolaze, al' većinom raja iz gradova. Činjenica jest da mi više imponujemo zapadnjačkim ljevičarima nego našoj raji. Većina, ne samo naših emigranata, je iz ruralnih krajeva, a svugdje su na svijetu ti ljudi konzervativniji. Ni u kom slučaju ne mislim da su ljudi iz urbanih oblasti bolji ili gori, kao ni da su ljudi iz ruralnih krajeva bolji ili gori, ali jesu različiti. Zato i postoje Ceca, Thompson i Dino Merlin.

Kako američka publika prihvaća tradicionalne bosanske sevdalinke u vašim obradama, odnosno koliko su im te pjesme egzotične i prihvatljive?

Muzika=Strast=Uzbuđenje=Socijalna Pravda. To su sve internacionalne vrijednosti. Nema veze odakle je tko.

Prolazite li bolje na nastupima u Americi ili Europi s obzirom na to da iza sebe imate već tri američke turneje, šest europskih i niz koncerata po državama širom svijeta uključujući i nastupe u Rusiji?

Ne mogu sa sigurnošću reći gdje nam najbolje ide. Recimo da su meni pet najdražih koncerata u zadnjih par godina bili Istanbul, Sofia, Berlin, Zagreb i NYC.

Nastupao si s Kultur Shockom i na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Kakva su ti iskustva? Gdje vas najviše vole i traže?

Svugdje je mrak!!! Ja prosto ne mogu da vjerujem vlastitim očima. Znaš, svak hoće da se vrati u rodno selo na bijelom konju. Evo, KS je moj bijeli konj.

U jednoj si pjesmi napisao 'Bliži mi se četr'es' peta, a ja tek poludio...' Vaši su nastupi prepoznatljivi po velikoj dozi energije koju ulažete u njih što, bez sumnje, osjeća i doživljava publika na vaši koncertima. Odakle crpiš tu energiju?

Nemam seksa dovoljno! Ne, ozbiljno, kad ako ne sad? Tko zna što će se desiti u sljedećih pet minuta, mogu umrijeti, a da se čuvam za kasnije - nema govora. Do kraja života ću svirati svaku pjesmu k'o da mi je zadnja. To je moja staračka mudrost.

Razmišljaš li o povratku u BiH ili ćeš nastaviti svoj život u SAD-u?

Ma tu sam ja stalno. Volim ja svoj ciganski život – ni tamo ni vamo.

Nedostaje li ti Sarajevo?

Svakog dana, svakog sata, svake minute…