Prije petnaestak godina, nakon prve zarađene prosvjetarske plaće, odlučio sam se počastiti prvim pravim računalom u životu. S pržilicom. I uvesti internet u skromno roditeljsko kućanstvo. Uslijedile su noći bjesomučnog srkanja glazbe s tada popularnih peer-to-peer servisa – Napster, Kazaa, Audiogalaxy, nešto kasnije i Soulseek – brzinom 56 k, ili otprilike jedna pjesma na sat. Neki od vas se sjećaju toga – ostaviš računalo upaljeno preko cijele noći i nadaš se da te tvoj prijatelj u nevolji s drugog kraja svijeta neće ostaviti na cjedilu dok se sve te datoteke ne preliju u tvoje računalo.

Igrom slučaja, čačkajući po folderima peera iz Portugala, jedan od prvih albuma koji sam odlučio skinuti (jer sam volio neke druge izvođače s Merge Recordsa) bio je 'In the Aeroplane Over the Sea', tada potpuno mi nepoznatog benda Neutral Milk Hotel. Skidanje i natezanje s Portugalcem trajalo je četiri dana, no nakon njega su uslijedili mjeseci utapanja u potresnim tekstovima Jeffa Manguma i družine, praćene eklektičnom kanonadom raznih trzačkih, puhačkih i udaračkih instrumenata. Sinula mi je, nedugo potom, iz današnje perspektive zapanjujuće infantilna ideja – zapržiti CD u desetak primjeraka, pretipkati tekstove na pisaćem stroju (printer tada još nisam imao) i taj paket emocija podijeliti prijateljima.

Ne zamjerite na malo osobnijem uvodu, ali u posljednjih 15 godina nisam slušao bend koji se obraća ljudima na izravniji i osobniji način od Neutral Milk Hotela. Upravo takav – osoban i osebujan – bio je i dobrovoljan egzil Jeffa Manguma iz naših života, koji je trajao od 2000. do 2013. Tu i tamo bi se, istina, u solo izdanju pojavio na nekom dobrotvornom koncertu, ili s gitarom prošetao među prosvjednicima Occupy Wall Streeta. No odbijao je svaku pomisao da podgrijava status 'Aeroplanea', koji je u međuvremenu postao kultni album, prodan u preko 400 tisuća primjeraka, od čega su gotovo polovica vinili.

Na njemu svojstven način se i vratio, okupivši Neutral Milk Hotel u postavi koja je kultni album odsvirala i snimila, i zaletjevši se na ekstenzivnu svjetsku turneju, koja je nekim čudom dobacila i do Zagreba. U Tvornici se okupilo oko 600 vatrenih fanova iz više europskih zemalja (među publikom smo čuli razgovore na švedskom, španjolskom, slovenskom…). Svi su prije koncerta ljubazno zamoljeni da ne fotografiraju i ne snimaju koncert nikakvim uređajima, a nije bilo dozvoljeno ni medijima. Ma koliko neobičan taj potez bio, nakana je jasna – partijati kao 1998., kada prostor pred stejdžom nije frcao svjetlom mobitela, već ljudskim znojem. A tako je na koncu i bilo te se zbog toga nitko nije ni pomislio buniti.

Točno u 21:39, šest minuta prije najavljenog početka, petorka je izašla na pozornicu i krenula u glavu sa sva tri dijela 'King of Carrot Flowers'. Mnogi su zato propustili Mangumov ironični epski krik 'I loooooove you, Jesus Chriiiiiiist' te uletjeli tek na 'Holland'. Iako je metalizirani zvuk gitara, ali i cijelog benda, davio glazbu u jeci visokih frekvencija, prizor na bini djelovao je simpatično kaotično.

Scott Spilane izgledao je potpuno nestvarno s bradom nalik Djedu Mrazu izmjenjujući se na nekoliko puhačkih instrumenata (truba, trombon, eufonij) i istodobno pjevajući svaki stih skupa s Mangumom, ali mimo mikrofona. Bubnjar Jeremy Barnes čvrsto je pumpao s brcima nalik Billyju Bobu Thorntonu, dok je ključni čovjek benda zapravo naoko smotani Julian Koster, koji s vunenom kapom preko ušiju rotira harmoniku, glazbenu pilu, bendžo, gitaru i klavijature. Zdesna je smješten Mangum, utopljen u ogromnu bradu i kamufliran šiltericom tako da mu tek prvi redovi mogu vidjeti statičan i gotovo nepromijenjen izraz lica dok zanesenim glasom isporučuje potresne stihove.

I dok vizualno možda djeluju kao ekipa šašavaca ispalih iz 'Života na sjeveru', izvođački Neutral Milk Hotel apsolutno bez greške rekonstruira prljav i anarhičan zvuk i atmosferu studijskih albuma i EP-a. U sat i dvadeset minuta svirke, gotovo bez pauza među pjesmama, protrčali su kroz cijelu diskografiju, i to toliko ujednačeno da nema smisla izdvajati najbolje trenutke. Publika je gotovo cijelo vrijeme zborno pjevala, a najviše se razgibala povratkom na bis s 'Ghost', nakon čega su nas ispratili s uspavankom 'Engine'.

Po povratku doma, posegnuo sam za kutijom sa starim CD-ima ne bih li pronašao onaj teškom mukom skinuti primjerak 'Aeroplanea', smiješne 128 kbps kvalitete. Nažalost, nisam ga pronašao – mora da je ostao u roditeljskom domu, uz onaj stari kompjutor koji danas skuplja prašinu. I, ne, danas mi više ne pada na pamet otići na torrent i skinuti vinyl rip, ili nedajbože FLAC. Radije ću zakopati uspomenu od sinoć i praviti se da se ovaj prekrasan koncert zapravo dogodio prije 15 godina. A ako baš zasvrbi, tu su ploča i gramofon.