Transhumanistička tranzicija, odnosi čovjeka i mašine, biologije i tehnologije, kao i analiza evolucijskog puta popločanog simbiozom digitalnog i materijalnog goruće su teme kultura i civilizacija u kojima na dnevnom rasporedu nisu HDZ, SDP, Severina i gay referendum – tako ni Damon Albarn nije prvi (a sigurno ne ni zadnji) koji se koristeći glazbu pohrvao s velikim idejama, pokušavajući shvatiti, a zatim i uglazbiti život 'svakodnevnih robota'. Ili barem procijeniti kako će oni zvučati jednom kada izbacimo smartphone iz ruku i ubacimo ga dublje. U mozak i srce.

Što, ako je model shvaćanja većina materijala s 'Everyday Robots', baš i nije pretjerano vedra prognoza. Nakon Blura i Gorillaza, afričkog etna i opere, Damon Albarn objavljuje svoj prvi solo album, sublimaciju iskustava dosadašnjeg glazbenog putovanja, ali i opet novi pristup, pričajući futurističke priče s identitetom prošlosti, putujući kroz folktroniku i steampunk gotiku, trip hop, world music, pop, gospel, soul... S ritam mašinom pod jednom i akustičnom gitarom pod drugom rukom.

Transhumanistička filozofija i poezija svjetlećih ekrana susreće intimu kopanja po vlastitim sjećanjima – tako je Albarn već u intervjuima govorio da je ovo njegova 'najosobnija ploča', ona na kojoj se prisjeća djetinjstva ('Hollow Ponds') i slona kojeg je sreo u Tanzaniji ('Mr. Tembo'), u isto vrijeme štrikajući neke sjajne komade glazbe, poput ulaza s naslovnom stvari, klavirom obojene 'The Selfish Giant' ili lirikom dobro potkovane 'Photographs (You Are Taking Now)', koje su dobre onoliko koliko je 'Heavy Seas of Love', suradnja s Brianom Enom, potrošena na promašaj.

Problem s Albarnovim opusom izvan domene Blura i Gorillaza uglavnom je uvijek isti – s obzirom da ne može pobjeći od svog vokala, sjajnog za eru britpop poskočica, u sferi ozbiljnijeg soula ne može se otresti toga da zvuči kao pjevač tužaljki za djecu. Od prve do zadnje pjesme samo čekate da iz zvučnika iskoči animacija. No ako vam to ne smeta, čeka vas sasvim dobar album.

Ocjena: 7 / 10

Izdavač: XL