Glazba YEAH YEAH YEAHS PODBACILI

Franz Ferdinand – Beatlesi dvijetisućitih

Put koju su prevalili Franz Ferdinand od svog prvog zagrebačkog nastupa na InMusic festivalu na Šalati 2006. do ukazanja pred gotovo 10 tisuća ljudi na istom festivalu 2009. možemo usporediti s vožnjom od Šalate do Jaruna – na cilj nije tako lako stići, no isplati se, jer usput vidite sve što vas zanima. Njihovi prekooceanski srodnici Yeah Yeah Yeahs, čini se, taj križni put tek trebaju prijeći

Alex Kapranos i ekipa su u međuvremenu, naime, izrasli u jedan od najznačajnijih rock bendova današnjice koji si može dopustiti luksuz transžanrovskog poigravanja i inteligentnog potkradanja suvremenika poput LCD Soundsystem na posljednjem albumu Tonight, ali i koncerte na kojima će pred tisućama ljudi zvučati kao bend u prostoriji za vježbanje i izgledati kao Beatlesi početka novog stoljeća. Uglađeni imidž i majstorske psihodelične vizualizacije na 16 metara širokom mrežastom video beamu te tople zagrebačke večeri nisu nimalo remetile koheziju zvuka koji na trenutke kao da je namjestio George Martin, a na trenutke Steve Albini.

Martina Kenji  Prvi dan T-Mobile InMusic festivala Pogledaj cijelu fotogaleriju
Savršeni show podjednako je zabavio mrgude u pratnji cura koje su pasle oči gledajući dotjerane Škote, mobilnu mladež koja je pola koncerta provela kreveljeći se, a drugu polovicu šaljući MMS-ove, kao i fanove koji znaju tekstove napamet. Set lista obilovala je pjevljivim refrenima, do te mjere da se čovjek zapita otkud Franz Ferdinandima toliko hitova – od narodskih 'Do You Want To i Take Me Out', preko nešto pitomije verzije prekrasne Walk Away, aktualne dizalice Bite Hard ili post punk poleta Michael, do bisa na koji su nimalo umorno otprašili Ulysses, Jacqueline i This Fire. Kapranos je cijelo vrijeme šarmirao publiku spontano ubacujući hrvatske riječi, no ne onako usiljeno kako to inozemne zvijezde katkad znaju raditi – trikovi su bili odbrojavanje 'jedan, dva, tri, četiri' uoči početka pjesme, ili podvikivanje 'glasnije' kad bi publika zapjevala.

Martina Kenji
Karen O - puno poze, malo supstance
No No No's

Koliko su nas Franz Ferdinand ugodno iznenadili svojom spontanošću, toliko su nas njujorški Yeah Yeah Yeahs razočarali zbunjenošću i nezainteresiranošću za gotovo tri tisuće ljudi, koliko ih se skupilo oko Nokia stagea. Prvi dojam pozornice s ogromnim okom iza bubnjara i efektno dizajnirana odjeća Karen O (crno-bijela haljina u kombinaciji sa zelenim najlonkama) mnogima bi bile dovoljne da ih proglase vizualno najdojmljivijom pojavom festivala, izuzmemo li Kraftwerk.

No Nickova gitara koja je doslovce zvučala poput dvije strune zategnute na komadu balvana, preglasan vokal, plastičan zvuk bubnja i prilično nezgrapna izvedba repertoara sa sva tri albuma pretvorile su najveću nadu u najveće razočaranje festivala. Tek što je tonac pronašao zvuk, a nagurana publika počela poskakivati nakon singla 'Zero' s posljednjeg albuma, Yeah Yeah Yeahs su nepotrebno primirili atmosferu akustičnom izvedbom svog najvećeg hita 'Maps', kojom su ugazili u patetičnu sladunjavost (Karen ju je čak i najavila nekim iritantnim traktatom o tome kako Zagreb voli ljubav). Dojam je da su Karen O i dečki zvučali poput demo benda koji su Yeah Yeah Yeahs poslali da odradi gažu umjesto njih.

Opći zaključak prvog dana festivala vrlo je pozitivan – vrijeme nas je poslužilo, hrane, pića, bonova, kemijskih toaleta i ostalog bilo je sasvim dovoljno, sve pozornice imale su zanimljiv program, autobusi su prevozili putnike umornih nogu do izlaza s Jaruna u razumnim intervalima, a produžetak programa pod otvorenim nebom do jedan sat ujutro organizatorima je omogućio da još malo dotjeraju satnicu te da bendovi koji dijele publiku nastupaju jedni za drugima. Zamjerka organizatoru može se uputiti tek vezano uz stage 101 kojeg se iz godine u godinu uporno postavlja na zemljanu podlogu. Naime, riječ o stageu na kojem uglavnom nastupaju dj-evi i šatoru u kojem bi publika rado plesala, ali to je s obzirom na gomilu krtičnjaka i neravnina gotovo pa nemoguće. Iz ovog razloga bilo bi poželjno da se dogodine 101 stage prebaci na asfaltiranu podlogu preko puta ipa da se može normalno plesati kao što je to bio slučaj na silent partiju.

Dodajmo da u njemu, zvijezda prve večeri Richard Dorfmeister, nije ostavio pretjereno upečatljiv dojam, a svi oni koji su očekivali da će austrijski dub-lounge majstor imati set na tragu radova s Peterom Kruderom ili Rupertom Hubertom, s kojim radi na Tosca projektu, ostali su razočarani. Dorfmeister, žargonski rečeno, je 'peglao', a tu su onda zakinuti ostali oni koji su željeli normalno plesati, a to na je na neravnoj podlozi bilo ravno akrobacijama u cirkusu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više