Glazba MUSE 'THE 2ND LAW'

Prvoborci britanskih gitara ponovo nisu razočarali

Epske gitare upakirane su u lirsku ambalažu i podebljane elektronikom – no je li novi album britanskih gitarističkih heroja uistinu tako radikalno drukčiji, kakvim su ga najavljivali?

U osnovi nije bilo izbora – kuda krenuti nakon remek-djela političke prog-rock opere 'The Resistance', objavljenog 2009. poput krune svega što je bend stvarao od devedesetih pa naovamo? Počevši karijeru kao još jedan indie rock trojac koji se fura na Radiohead, Muse je u međuvremenu postao stadionska atrakcija koja je, iako je riječ o svega tri čovjeka strateški raspoređenima na velikoj sceni, u stanju izvući zavjesu decibela iz svojih moćnih instrumenata.

Da su Belamy i društvo odlučili nastaviti utabanim stopama, istodobno pokušavajući nadmašiti epsku vrijednost prošlog albuma, 'The 2nd Law' bi vjerojatno u cijelosti zvučao kao... pa, kao 'Survival', himna Olimpijskih igara koja na neki način zvuči onako kako bi svatko očekivao da će Muse zvučati 2012., dakle više kao parodija na bend koji stvara pretenciozne i pompozne komade motivacijskih gitara, nego kao bend koji je iskren u svojoj namjeri da stisne vaše šake i podigne ih u zrak čistom snagom riffova i melodija.

Srećom, 'Survival' je na 'The 2nd Law' više iznimka nego pravilo, jer grupa dobrim dijelom jest opravdala najave koje su govorile da će ovo biti drukčiji album od svih do sada poznatih dijelova njezinog opusa. I da, 'The 2nd Law' tako jest ispao 'disco' album grupe Muse – album na kojem ne samo da se živim instrumentima (filtriranima, naravno, kroz omanju hordu pedala i efekata) svira 'čisti' dubstep ('Unsustainable') pa čak i Nero uskače kao producent jedne od pjesama ('Follow Me'), već neo-dubstepaste bas linije debljaju i jednu od ponajboljih pjesama u gomili, fantastičnu 'Madness', singl koji je Chris 'Coldplay' Martin nedavno nazvao 'najboljom pjesmom grupe Muse'. Dovraga, tu je čak i 'Panic Station', disco punk na kojem Muse zvuči kao Franz Ferdinand križan s Village People, pjesma koja je u neku ruku i njihov 'Another One Bites The Dust', u onom kontekstu u kojem je 'The Resistance' za Muse bio ono što je 'A Night at the Opera' bio za Queen.

No sve to ne znači da Muse danas ne zvuči kao – Muse. Kao moćan rock bend kojem je digitalija 21. stoljeća tek začin, a ne nova štaka; kao sastavni dio glazbenog jezika, a ne trik za promjenu pravca i mamljenje klinaca s ušima zalijepljenima za subwoofer. 'The 2nd Law' je krcat sjajnim himnama pa čak i spomenuta 'Madness', iako na prvo slušanje tako drukčija, zvuči kao njihova tipično razgranata, slojevita, emotivna i epska balada, umotana u lirsku ambalažu.
Muse 'Madness'


Istina, 'The 2nd Law' jest lirika, ali samo u kontekstu u kojem je 'The Resistance' bio epika, ali ta lirika uglancana je i začinjena poput pravog audio blockbustera. A ono najvažnije od svega, ujedno i nakrcana sjajnim pjesmama – dok falsetna esktravaganca 'Supremacy' grandiozno otvara priču, 'Explorers' je uz 'Madness' možda najdojmljiviji dio albuma, pjesma koji zvuči poput mješavine baladnog Broadwayja i Mediterana, opatijske terase sedamdesetih. 'Animals' čak podsjeća na post-'Kid A' Radiohead, onako kako je sam Muse krajem devedesetih podsjećao na pre-'Kid A' Radiohead.

Konačan rezultat? Pa, ma koliko se trudili to učiniti sa svojim pjesmama, momci iz Muse još uvijek nisu promijenili svijet, ali 'The 2nd Law' promijenio je Muse taman onoliko koliko je to bilo potrebno u 2012., a da bend i dalje ostane ono što je bio u posljednjih nekoliko godina – prvoborac britanskih gitara koji ni ovog puta nije razočarao, a kojem je kompjutor postao korisno dodatno oružje u arsenalu.

Ocjena: 8,5/10

Izdavač: Helium 3/Warner
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više