Glazba FESTIVAL EXIT, DAN ČETVRTI

Gunse u mirovinu, dajte nam Wolfmother!

Čak i kad ne očekujete previše od Guns'n'Rosesa, svejedno vas čeka razočaranje. Axl i dečki bili su najlošiji headlineri Exita, kaže u tekstu Miroslav Wranka, koji prati Exit za tportal.hr i portal Terapija.net

Wolfmother su dali sve od sebe kako bi nas kvalitetno zagrijali za Guns'n'Roses.

Australski rokeri deru blues rock u žešćem izdanju - glasan, tvrd i krcat rifovima. Otprilike ih se može smjestiti negdje na trećini puta od Led Zeppelin prema White Stripes, uz jak utjecaj struje britanskog rocka koju je svojedobno predvodio The Who.

Zvuk benda, naročito gitara, toliko je vukao na Petera Townshenda i ekipu da su mogli komotno prijeći iz neke od svojih pjesama u, recimo, obradu 'Baba O'Riley', a da to nitko ne primijeti.

Pjevač i gitarist Andrew Stockdale se, pak, dosta fura na Roberta Planta. Osim što pjeva u visokom registru, bojom glasa donekle i podsjeća na legendarnog frontmena Zeppelina, samo što nema istu snagu i izražajnost.

Svejedno, ostavio je dobar dojam, kao i bend u cjelini. Iako su nedavno promijenili gotovo cijelu postavu, zvuče kompaktno i uigrano. Čini mi se da ćemo još čuti za njih, a nadam se i vidjeti ih na nekom od domaćih festivala.

Festival Exit

Na glavne zvijezde večeri čekali smo punih 40 minuta. Bez nekog očitog razloga ili povoda, bez ikakvog objašnjenja. To je još i dobro, kažu mi prijatelji koji su ih na ranijim koncertima imali prilike čekati i više od sat vremena.

Jasno mi je da organizatori nastoje ugoditi mušicama headlinera, računajući da će upravo zahvaljujući njima pobrati najviše vrhnja. No toleriranje takvog ponašanja nema nikakvog smisla i, ustvari, vrijeđa ljude koji su platili ulaznicu.

Mislim da im nitko ne bi zamjerio da su, kako je predložila kolegica sa sitea Osijek031 Vanda, nakon isteka akademske četvrti naložili osiguranju da iznesu Axlovo debelo dupe na pozornicu. Htio on to ili ne. Pa ako ga ni to ne pokrene, slijedi prisilni let u prve redove. Baš me zanima bi li trebalo to ponoviti više od tri puta da dođe pameti.

Na žalost, imam loše vijesti za sve vas koji ste kupili karte za koncert u Splitu. Čekanje je bilo tek uvertira u horor koji je uslijedio: više od dva sata grozne, grozne svirke.

Dečki u bendu i nisu bili loši, ako zanemarite pretjeranu sklonost scenskoj pompoznosti, koja je prečesto odsklizavala u preseravanje. Svirački, sve je bilo koliko-toliko na mjestu, ako već ne nadahnuto i poticajno. Dovoljno za koliko-toliko prolaznu ocjenu.

Ali, William Bill Bailey - u narodu poznatiji kao W. Axl Rose - zreo je za mirovinu. I to je još blago rečeno.

Naravno, nitko razuman ne očekuje da će biti u formi u kakvoj je bio u vrijeme najveće slave, krajem '80-ih i početkom '90-ih godina prošlog stoljeća. No Axl ne samo što nije ni blizu tom izdanju, već ne može niti držati korak sa svojim sadašnjim bendom, a kamoli pružiti nešto po čemu bismo ga pamtili.

Nije to u stanju ni pjevački, ni glazbeno, pa čak ni kondicijski. Niti može glasom dohvatiti više registre, niti može vrištati, a bogme se nakon par pjesama i prilično uspuše.

Vrijeme mu je, dakle, za okončanje karijere. No čini se da Axl baš i nije u kontaktu s realnošću i da ne zna stati, što se odrazilo i na trajanje koncerta. Tom mrcvarenju kao da nije bilo kraja i konca. Nakon dva i nešto sata izgubio sam svaku volju ne samo da ih pratim do kraja, već i da poslušam bilo što s naljepnicom GNR u idućih šest mjeseci.

Nešto prije sudara s katastrofom zvanom Gunsi svratio sam do stejdža Explosive, na brzinu poslušati kako zvuče Narednik Lobanja i Vod Smrti. Stjecajem okolnosti, to je bio jedini hrvatski bend (od njih ukupno pet, čini mi se) koji sam uspio poslušati na ovogodišnjem Exitu.

Mogao sam ih mirne duše i preskočiti. Ne sviraju loše i imali su određenu dozu šarma, odjeveni u (kvazi)vojne (kvazi)prikrivne odore, ali falilo je originalnosti. Imao sam dojam kao da se, glazbeno gledano, nisu makli od prva dva albuma Metallice, niti to žele. Što nakon nekog vremena dosadi.

Festival Exit

Zato mi je Silent Disco bio potpuno otkriće. Morao sam otkriti zašto su ljudi voljni čekati u redu ne bi li cupkali jedni pored drugih sa slušalicama na ušima. I znate što? Totalno je fora.

Zvučno vas odvoji od ostatka svijeta, što dobro dođe kad poželite malo se skulirati od svega što ste čuli, vidjeli i doživjeli tijekom dugih festivalskih sati. Pojačate do kraja i u svom ste balončiću.

U ovoj varijanti slušalice su imale prekidač koji je omogućavao odabir između dva DJ-a. Jedan je bio više downbeat elektronika, dok je drugi više brijao po plesnim hitovima različitih žanrovskih usmjerenja.

Jedan od njih je postao naporan? Klik, tu je drugi. Želite promijeniti ritam? Klik, i problem je riješen. Svi oko vas su u euforiji, a vi slušate nešto u Buddha Bar stilu? Klik, i možete im se pridružiti. Sjajna stvar. Svakako isprobajte prvom prilikom.

204510,204511,204523,202069
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više