Razlozi pretjerane suzdržanosti zagrebačke publike pred svojim miljenikom leže u nezahvalnom datumu i satu koncerta, činjenici da je Sting redovni gost naših koncertnih prostora i, jasno, tanušnim džepovima hrvatskih ljubitelja žive glazbe.

Krenimo od datuma. Koncert u zagrebačkoj Areni pao je u tjedan koji su brojni Zagrepčani odlučili provesti u južnijim krajevima te samo jedan dan prije INmusica koji nudi poneki glazbeni biser (rijetki, ali na našim prostorima još neviđeni) poput New Ordera. Pridodamo li tome činjenicu da nas Sting posjeti svako toliko te nimalo zanemarive cijene ulaznica koje su se kretale od 250 do 640 kuna, dobivamo prepolovljenu Arenu, i tek takvu fino popunjenu ne pretjerano raspoloženom publikom. Zašto pak sad to? Dio razloga, čini se, leži u za naše prilike preranom početku koncerta, tek nekoliko minuta nakon 20 sati. Taj brzi start zatekao je velik dio publike koja je ostala zatečena do pred sam kraj koncerta.

Prije kraja, vratimo se na početak. Stari dobri Sting sve je odlično smislio – bombardirati na početku publiku hitovima 'All This Time', 'Every Little Thing She Does Is Magic' i prvim vrhuncem koncerta 'Englishman in New York' pa lebdjeti na valovima zadovoljstva, raspjevanosti i rasplesanosti oko sebe. No brzinsko grijanje je ubrzo prešlo u lagano hlađenje te se sljedećih nekoliko pjesama nizalo bez euforije, glazbenika ili publike, svejedno.

Iako se Sting trudio zadržati publiku u visokom ritmu, dajući joj detaljne upute za korištenje, odnosno pjevanje, pjesme 'Heavy Cloud No Rain', u tomu nije posebno uspio. Novi uzlet stigao je pjesmom 'Driven to Tears' koju su razigrali odlični gitarist, Stingov dugogodišnji suradnik Dominic Miller te fenomenalan, opako energičan, dramatičan i scenski nabrijan violinist David Tickell. Uslijedile su predivna 'Fields of Gold' s Millerovom solažom izuzetno čistih i toplih tonova te još jedan opaki hit 'Message in a Bottle'.

Nakon 'Poruke u boci' komunikacija između stagea i tribina ponovo je osjetno pala, a spašavale su je solaže, posebice Tickellove, te povremeni solo izleti sigurnog i odmjereno žestokog bubnjaraVinnieja Colaiute, pomalo diskretnog klavijaturista Davida Sanciousa i prateće pjevačice Jo Lawry, nama znatno privlačnije vizualno nego zvučno. U tom smanjenom ritmu dočekali smo i kraj redovnog koncerta, bez nekog velikog finala prije finala.

Prvi bis otvorila je 'Desert Rose' u kojoj je i opet veliku ulogu odigrala Tinckellova čudnovata violina, te je publika opet postala ona prava. Sljedeća stvar 'King of Pain' tek ju je neznatno srušila prije velikog finala – 'Every Breath You Take' - u kojemu su Sting i zagrebačka publika konačno pronašli zajednički jezik. Malo prekasno jer je u drugom bisu uslijedio tek 'Next to You' i kao bonus zborska izvedba 'Fragile'. Upravo završna 'Fragile' pokazuje da smo svejedno jako dragi Stingu, budući da tu pjesmu nije pjevao na ranijim koncertima turneje.

Nakon brzinske šetnje koncertom u kojemu nam je nedostajao još poneki neotpjevani hit poput 'Roxanne', dodajmo da je Sting tijekom cijelog gotovo dvosatnog nastupa zvučao energično, jasno, samouvjereno, bez pucanja glasa ili potrebe za pokrivanjem pjevačkih rupa, jednom riječju - odlično. Usput je skakutao i mrdao kukovima poput dječačića te komunicirao s publikom na šarmantnom hrvatskom. Kad bi pak komunikacija izostala, zabavljao bi se s bendom kroz solaže, odajući dojam da istinski uživa u svirci na struju. I sve to slaveći 25 godina velike solo karijere.