Top liste su uvijek u osnovi bile prvenstveno brend, a tek onda i puno više od toga, ali čini se da tradicionalni giganti numeričke valorizacije glazbene industrije danas ostaju upravo i samo to – brendovi, spomenici jedne ere koja je, zahvaljujući pravilima na samom terenu dopuštala, ali i uvjetovala stvaranje takvih brendova. U SAD-u, još je tijekom četrdesetih godina 20. st. kreiran Billboard Chart, koji je pravu aktivaciju doživio tijekom pedesetih, kao putokaz najprodavanijih izdanja u bujajućoj kulturi novostvorenog rock and rolla. U Britaniji je službena, tradicionalna glazbena top ljestvica albuma i singlova lansirana tijekom pedesetih, a desetljećima je bila slika stanja stvari, pokazatelj uspjeha i oružje diktata ukusa. No onda je došao internet.

Istina, iza svake glazbene top ljestvice uvijek se nalazila elementarna matematika pa tako i danas – nebitno je li do prije pet, šest godina neki izvođač ili bend trebao prodati dva, tri milijuna svojih izdanja da bi završio na tronu Billboarda, a danas mu je za to potrebno svega stotinjak tisuća (uključujući i makinacije s besplatno podijeljenim primjercima uz koncertne ulaznice, novine...), jer kako god da se brojevi smanjivali i povećavali, u pozadini ostaje jasna statistika uspjeha ili propasti. No mogu li se danas, kada glazbena industrija živi u digitalnoj sferi i gubi kontrolu nad distribucijom i preslušavanjem izdanja daleko više nego što je to činila u eri radija, audio kaseta i pržilica za CD-ove, isti ti kriteriji smatrati toliko relevantnima?

Svaka radijska postaja u svakom selu imat će svoju top ljestvicu najslušanijih, složenu na temelju poziva slušatelja, baš kao što će svaka virtualna trgovina, multimedijski servis, portal, blog ili YouTube kanal imati svoju listu 'najkonzumiranijih' – ali o tome zapravo sada i ne govorimo. Doduše, govorimo ako uzmemo u obzir da je glavni razlog toga što su giganti tržišnog vjetrokaza izgubili monopol upravo difuznost SVEGA, sadržaja, kriterija, mjerila, lista... Kao da sam Billboard već nije dovoljno razgranat u bezbroj podkategorija s više ili manje smisla – internet je u igru uveo milijun i jedan način da se nečija popularnost izmjeri grubim brojkama, bilo da se radi o globalnim milijunima Lady Gage ili o bilo kojoj od mnogih niša koje su u razdoblju 'poravnanja kulture' debelo nagrizle prepoznatljivu monolitnost mainstreama analognog 20. stoljeća.

Danas, bacimo li pogled na svijet filma, za orijentir prosječnog gledatelja box office nije toliko važan koliko ocjena na Imdb-u – kod fanova glazbe, danas je daleko važnija brojka pregleda na YouTubeu i shareova na Facebooku od jednostavnog zbroja prodanih CD-ova i datoteka na iTunesu.

Stoga ne čudi to što je posljednjih nekoliko godina postalo posve normalno da na kraju svake godine klasičnim domaćim i anglosaksonskim listama prodaje i preslušavanja dodajemo i liste 'najskidanijih' albuma i singlova na Torrentima i drugim file sharing servisima, kao i popis najuspješnijih premijera na iTunesu, društvenim mrežama i streaming servisima. Koji god da su model operiranja izvođači izabrali, jer na raspolaganju ih je puno, daleko više od razdoblja kada je bilo dovoljno prebrojati broj prodanih vinila unutar prvih sedam dana sjedenja istog tog vinila u izlogu danas endemske vrste specijaliziranih glazbenih trgovina.

Živimo u uzbudljivom tranzicijskom razdoblju, kada se generacija 20. stoljeća ne želi i ne može odreći modela koji generaciji odrasloj u cyberspaceu ne znače apsolutno ništa. Zato i dalje stalno nailazimo slučajeve da jedan album izlazi jedan datum u

SAD-u, pet dana kasnije u Europi i tjedan dana kasnije u Aziji – iako je većina fanova isti taj album nabavila ISTI DAN, i to uglavnom MJESEC DANA PRIJE negoli je on uopće krenuo u službenu prodaju, zahvaljujući nezaustavljivim 'curenjima' na web. Zbog takvog raskoraka u generacijskom i poslovnom shvaćanju navika mladih slušatelja, još uvijek svako malo pa naiđemo i na premijere videa na YouTubeu koji 'nisu dostupni u našoj zemlji' – zar onima koji su izabrali balkanizaciju prezentacije sadržaja uistinu nije jasno da sve što treba učiniti kako bi se zaobišla ova 'blokada' jest izabrati isti taj spot s nekog od mnogih drugih video servisa ili tek s nekog od drugih kanala na istom tom YouTubeu? Je li praksa koja se zalaže za manju gledanost i promet tragična glupost neznalica ili genijalna poslovna politika koju mi jednostavno ne shvaćamo – toliko genijalna da se glazbena industrija danas nalazi u najgorim i najtežim danima svog postojanja?

Sve to odrazilo se i u nedavnoj debati oko Spotifyja i top ljestvica. Naime, nedugo nakon što je Billboard odlučio proširiti listu downloada i radijskog emitiranja s prebrojavanjem preslušavanja hitova na streaming web servisima kao što su Spotify, Rhapsody i Rdio, britanski Official Charts Company (OCC) službeno se oglasio odlukom kako US Singles Chart, tj. čuvena britanska top ljestvica singlova, nije spremna učiniti takav skok u 'apgrejdu' tradicije. Predstavnik OCC-a Martin Talbot za NME je izjavio:

'Nemamo trenutačne planove za uvrštavanje informacija o streamingu u službenu top ljestvicu singlova. U Britaniji, službene top ljestvice uvijek su se zasnivale isključivo na pravoj prodaji – za razliku od SAD-a, gdje je Billboard Hot 100 odavno pomiješan s informacijama o vrtnji na radiju.'

U međuvremenu, osnivač Spotifyja Daniel Ek tvrdi da njegov servis za streaming pomaže glazbenoj industriji da 'uđe u zlatno doba', potičući prodaju izdanja omogućavanjem prethodnog slobodnog 'preslušavanja robe' koja je u ponudi. S druge strane, menadžer U2-a Paul McGuinness tvrdi da izvođači ne žele na Spotify jer ne vide financijsku korist od njega, niti ga doživljavaju kao legitimni poslovni model.

Sukob prošlosti i budućnosti se nastavlja. A vrijeme, u međuvremenu, nezaustavljivo ide dalje.