Glazba BRUCE SPRINGSTEEN

Wrecking Ball

17. studijski album u karijeri The Bossa spada u onu nešto težu i mračniju polovicu njegova opusa koja se direktno i eksplicitno bavi 'stanjem nacije' i propašću američkog sna

Odavno je poznato da stari Bruce funkcionira isključivo na bazi trenutne inspiracije – naime, kad god ga je u životu nešto mučilo, bilo privatno, bilo 'javno' (ovo potonje bilo je, naravno puno češće), u pravilu je izdavao snažne, nadahnute albume. 80-ih ga je tako predreganovska recesija potaknula na mračnu i tešku 'Nebrasku', kasniji lažni sjaj 'reaganomicsa' na antologijski, u 25 milijuna primjeraka prodani 'Born In The USA', dok su privatne turbulencije (razvod od prve supruge Julianne Phillips i početak veze sa sadašnjom, Patti Scialfa) nadahnule emocijama nabijeni 'Tunnel Of Love'. Sva su tri albuma remek-djela na svoj način. Kad se pak privatno primirio, dobio djecu, a Amerika uplovila u svoje zlatne godine, uz golemi ekonomski uzlet za administracije Billa Clintona, objavio je nekoliko prilično neuvjerljivih ploča (govorimo o albumima 'blizancima' iz 1992. – 'Human Touch' i 'Lucky Town') i imao najdužu diskografsku pauzu u karijeri – sedam dugih godina, pa se činilo da su najbolji dani daleko iza njega. A onda se dogodio 11. rujna, Bruce je ponovo okupio svoj vjerni E Street Band (raspušten još tamo krajem 80-ih), objavio jedan od najboljih albuma u karijeri, epohalni 'The Rising', i odatle ne osvrćući se zagazio u jedno od svojih kvantitativno, ali i kvalitativno najplodnijih desetljeća.

Njegov posljednji studijski album, lagani i šarmantni, na momente gotovo popistički, ali još uvijek sjajni, optimistični 'Working On A Dream' iz 2009. stigao je pak na krilima nove nade koju je Americi donijela pobjeda Baracka Obame. Kao što znamo, taj se balon optimizma vrlo brzo ispuhao – iako je Amerika nominalno izašla iz recesije, kriza je još uvijek duboka, a nezaposlenost i siromaštvo s jedne i drsko gomilanje bogatstva s druge strane još su više produbili ionako ogromne podjele u američkom društvu. Vrijeme je, dakle, za još jedno Springsteenovo 'stanje nacije', ovaj put najavljeno kao najljuće dosad. U međuvremenu je i biologija ozbiljno načela temelje njegova svijeta – u posljednjih nekoliko godina umrlo je troje ključnih ljudi iz njegova okruženja, najprije dugogodišnji mu asistent Terry Magovern 2007, zatim klavijaturist E Street Banda od samih početaka Danny Federici 2008. i konačno lani The Big Man – legendarni saksofonist Clarence Clemons, jedan od Bruceovih najboljih prijatelja i kum na njegovom vjenčanju sa Scialfom. No, kako su uoči prošle turneje najavili, ovaj su puta odlučili ići do kraja, usprkos godinama, slomljenim kukovima (Nils Lofgren) i sličnim tričarijama. Nova svjetska turneja počinje već u ožujku u Atlanti, a u nama bliske krajeve stiže 11. lipnja (sori, Madonna...) u Trst i 12. srpnja u Beč. Na saksofonu će debitirati Jake Clemons, Clarenceov nećak.

Vratimo se 'Wrecking Ballu', albumu koji je naslov dobio po pjesmi s kojom su Bruce i band ispratili u povijest stadion Giantsa u njihovom rodnom New Jerseyju na pet uzastopnih rasprodanih večeri u jesen 2009, a koja je tada premijerno izvedena. No, 'Razorna kugla' koja će u proljeće 2010. demolirati legendarni stadion da bi uskoro niknuo novi, ovdje je metafora za nešto puno šire i kompleksnije – može se shvatiti kao kugla razdora koja se klati usred pukotina Američkog sna, ali i kao eventualno sredstvo obračuna s krivcima za postojeće stanje, koje Springsteen ovdje često i žestoko spominje. Tko će ga znati, ali kako god bilo, u Bruce-ovoj Americi stvari očito ne stoje dobro – bijeda, besciljnost i nepravda na svakom su koraku, a uz uobičajene springstinovske slike i priče običnog čovjeka, tzv. regular Joea, ima tu i dosta bijesa i (ne)skrivene agresije, koju ne ublažuje ni često posizanje za kršćanskom ikonografijom. Sama je pjesma inače staromodna folk budnica, ali vrlo efektna i nije jedina ovdje koja je otprije poznata – tu je i epska, od Himalaje veća 'Land Of Hope And Dreams', desetljeće star koncertni favorit i posljednja pjesma na kojoj čujemo saksofon Clarencea Clemonsa.


Album otvara pomalo formulaična sveamerička budnica 'We Take Care Of Our Own', koja u glavnoj harmonijskoj liniji klavijature strahovito i prilično bizarno podsjeća na 'Life Of Riley' liverpulskih Lightning Seedsa (?!) i za koju je odmah jasno da će uživo, na otvorenom po mogućnosti, zvučati barem 50 puta bolje. Slijede 'Easy Money' i 'Shackled And Drawn' još dvije žestoke, prljave folk socijalke, da bi stigli do prvog highlighta, balade 'Jack Of All Trades' (u kojoj bi 'da ima pištolj, na mjestu upucao gadove'), socijalne tematike naravno, kojoj je pak srodna također iznimna 'This Depression'. Između njih je 'Death To My Hometown', koja neodoljivo vuče na ratničke napjeve iz Građanskog rata, dok je 'You've Got It' njena čista suprotnost – počinje kao depresivna tužbalica a la gore spomenuta 'Nebraska' a razvije se u prepoznatljivi e-street-bendovski pub rock. Također nešto mirnija 'Rocky Ground' tematski ne odskače, ali ima neku rijetku auru optimizma i čak kratki rap segment (gošća Michelle Moore), dok završna dijelom akustična balada/dijelom country poskočica 'We Are Alive' otvoreno daje do znanja da nema predaje.

U najavama se dosta špekuliralo s nekim za Springsteena neobičnim zvučnim eksperimentima (hip hop beatovi i loopovi, gospel zbor, gostovanje Toma Morella iz Rage Against The Machine na gitari u dvije pjesme), no iako su svi doista prisutni, tek su mali dio bogatog zvučnog zida koji je ipak nepogrešivo springstinovski. Najpreciznije bi možda bila reći da je 'Wrecking Ball' križanac Springsteenova folk albuma iz 2006. 'We Shall Overcome' snimljenog s The Seeger Sessions Bandom s klasičnim napumpanim E Street Band zvukom većim od života i stadiona zajedno, a obogaćen recesijskim tematskim konceptom usporedivim s bojnim pokličem i pozivom na ustanak kakve pamtimo iz prošlih stoljeća. Uglavnom, album je i više nego uvjerljiv, zasad bi ga mogli smjestiti u gornju polovicu Springsteenova opusa, iako bi s vremenom mogao pokazati 'tendenciju rasta'. O tome da će itko ove godine (a i sljedeće) uspjeti snimiti jači album na teme ekonomske krize i recesije, ne treba, naravno, ni pomišljati.



OCJENA: 9 / 10


Izdavač: SONY COLUMBIA / MENART
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više