Glazba CHRIS REA U ZAGREBU

Savršeno glazbeno putovanje kući

Chris Rea je u četvrtak u zagrebačkom Boćarskom domu demonstrirao savršeni spoj čovjeka i glazbe, glasa i gitare, prošlosti i sadašnjosti

Otvorivši koncert pjesmama 'The Last Open Road' u kojoj priziva još jedno, posljednje putovanje 'otvorenom cestom' i 'Work Gang', u kojoj se kroz glazbena sjećanja vraća domu, Chris Rea odredio je ključne točke ne samo svog nastupa u Boćarskom domu, već i cjelokupnog svojeg glazbenog opusa.

Nastup u cijelini bio je savršeno osmišljena glazbena komunikacija između prošlosti i sadašnjosti usmjerene prema budućnosti. Sadašnjost je predstavljao široki, otvoreni, uvijek nov i neočekivani, samim time budući put, prošlost pak dom kao prostor sjećanja i mjesto stalnih povrataka. Ta dva pola susrela su se sinoć u neočekivanom obratu u kojemu svi putovi i ceste vode domu, što znači da budućnost u interpretaciji Chrisa Reae nije ništa drugo nego težnja za povratkom u prošlost.

Susret ceste i doma, odnosno sadašnjosti i prošlosti, prenio se na koncert u cijelosti. Tako su se u 90-minutnom osnovnom dijelu koncerta nizale pjesme 'Where the Blues Come From' u kojoj je Chrisova gitara gotovo zajecala za prošlošću, što je pojačala plava (blue = tuga) boja reflektora, pa potom pravi hit 'Josephine', u kojemu se između doma i putovanja nalazi razdvojenost, što je Chris podebljao doziranim usporavanjem pjesme. Nakon 'Josephine' uslijedio je još jedan blues s dušom u 'Easy Rider' pa čisti zvučni impresionizam u 'Til the Morning Sun Shines on My Love and Me'.

Povratak u vode sadašnjosti uslijedio je s hitovima 'Looking for the Summer' i 'Julia', potonje u aranžmanu naglašenije naslonjenom na ritam, da bi se Chris potom opet zaputio na put u 'Stony Road'. U pjesmi 'Come So Far, Yet Still So Far to Go' osim što je provjerio dokud je stigao, podigao je ritam i glasnoću koncerta do prvog usijanja, da bi potom uslijedio ponajbolji dio koncerta uz gotovo nevjerojatnu solažu na slide gitari u pjesmi 'Somewhere Between Highway 61 & 49', jasno opet na putu. Na krilima opake solaže Chris je proletio kroz Stainsby Girls, da bi sam kraj prvog dijela dugog 90-ak minuta bio, jasno, u znaku 'Road to Hell'. Svoju najpoznatiju pjesmu Chris Rea izveo je kako i spada – izuzetno moćno, posebice u prijelazu iz prvog, sporog i prigušenog dijela u drugi.

Uslijedio je bis s 'On the Beach' pod ručnom uz predstavljanje pratećeg benda i odlične solaže, 'Let's Dance' koja je uspjela podići publiku na noge i rasplesati je te završnom 'It's All Gone' koja je bila točka na i odlično ispričane priče od poziva na posljednje putovanje do njegova kraja.

Set lista:

• The Last Open Road
• Work Gang
• Where the Blues Come From
• Josephine
• Easy Rider
• 'Til the Morning Sun Shines on My Love and Me
• Looking for the Summer
• Julia
• Stony Road
• Come So Far, Yet Still So Far to Go
• Somewhere Between Highway 61 & 49
• Stainsby Girls
• The Road to Hell (Part 1)
• The Road to Hell (Part 2)

Bis:
• On the Beach
• Let's Dance
• It's All Gone

Dijalog između putovanja i doma, osim u konceptu koncerta, pretočio se i na izvedbeni dijalog koji se sastojao od nekoliko dijelova. Prvi dio bio je dijalog između Chrisovog glasa i gitare – upravo u njemu leži sva čarolija glazbenog majstora. Glas otežan životnim borbama zvučao je poput škrinje koja krije prašnjave, a neodoljive tajne – sjetno, toplo, tek na trenutke pomalo grubo te izuzetno sugestivno. S druge strane, gitara je bila sva u melodiji koja je tekla zvučnim koritima, ne rušeći, već milujući i omatajući prepreke, beskrajno opušteno, zaigrano te na trenutke duhovito.

Paralelno s Chrisovim glasom i prstima, na sceni Boćarskog doma razvijao se dijalog između Chrisa i odličnog pratećeg benda. Dok je na početku bend djelovao poput brata kojemu je zadatak ne dozvoliti zaigranom Chrisu da u svojoj zvukovnoj igri pobjegne samoj pjesmi, kasnije su članovi benda sve više stvarali osobne dijaloge s Reom i njegovom gitarom. Vrhunac je bio u već spomenutoj stvari 'Somewhere Between Highway 61 & 49' u kojoj su se odlično nadopunjavali Chris na slideu i u melodiji te drugi gitarist uronjen na ritam.

Završni dijalog bio je onaj s publikom kojemu jedinom možemo uputiti zamjerku, i to ne na račun Chrisa, već zagrebačke publike koja je ispunila Boćarski dom taman da ne bude gužvanja. Iako između pjesama nije rekao nijednu riječ, Chris Rea je s publikom komunicirao na najbolji mogući način – glazbom. To nije tek fraza, već činjenica, budući da su i Chrisovi plesni koraci i njegovi nakloni publici izranjali upravo iz zvuka gitare. Što se tiče publike, ne znamo je li južina utjecala na nju, ali ostavila je na nas pomalo hladan dojam, sve nešto kalkulirajući oko toga bi li se prepustila koncertu ili ne. Možda dio krivice leži na prostoru u Boćarskom domu u kojemu je u pravilu živahna stajaća publika bila iza sjedeće.

Bez obzira na publiku, koncert Chrisa Reae u Boćarskom domu pokazao je savršeni spoj čovjeka i glazbe, glasa i gitare, prošlosti i sadašnjosti.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više