I danas, pola stoljeća, pa i više, od nastanka rock'n'rolla na ovim prostorima, u vrijeme kada je rock glazba postala jako veliki biznis širom svijeta, rock se u domaćim medijima još uvijek tretira kao zabava za mlade. Unatoč postojanju Rock'n'roll hall of fame, unatoč milijardama koje okreću neki rock mastodonti, unatoč milijunima rock hitova i rock glazbenicima koji su svojom glazbom odgojili generacije i ostavili neizbrisiv trag u povijesti popularne kulture, u Hrvatskoj se rock glazbi nikada nije pridavalo dovoljno pažnje niti joj se pristupalo s ikakvim dignitetom priznajući rock'n'roll kao dio glazbene umjetnosti i kreativnosti. Danas rokeri rijetko mogu čuti svoje pjesme u domaćem eteru, jednako teško mogu organizirati turneju od barem deset koncerata po Hrvatskoj ili barem ostvariti kakav takav status u društvu. O prodaji albuma da i ne govorimo. Nije lako ali svatko tko se jednom bavio rock glazbom zna da ga nije privukla ljubav prema novcu ni uloga rock glazbenika kao profesije, već iskren zvuk električne gitare, basa i bubnja koji stvaraju taj magičan rock zvuk.

A kako je to bilo na početku? Tko je zapravo u Hrvatskoj prvi napisao rock pjesmu i tko je najzaslužniji za prve korake rock'n'rolla kod nas? Za te smo se podatke obratili vrsnom poznavatelju povijesti rock'n'rolla u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Siniši Škarici s molbom da nam navede pjesmu koja bi se mogla nazvati prvom hrvatskom rock pjesmom i tko ju je izvodio.

'Odgovor zavisi o tomu na što ste točno mislili: na prvu snimljenu autorsku rock pjesmu ili prvu snimku rocka na hrvatskom jeziku? Ako tražimo ovo drugo, onda nesumnjivo prva hrvatska rock pjesma' jest 'Svi trče oko Sue', hrvatski prepjev rock klasika iz 1961. 'Runaround Sue' Diona DiMuccija kojeg je kod nas snimio i objavio na ploči u jesen 1962. zagrebački sastav Bijele strijele. Ako mislite na ono prvo, onda je naravno riječ o 'Osmijehu' Grupe 220, skladbi njihova lidera Drage Mlinarca, najprije snimljene u prosincu 1966. za Radio Zagreb, a zatim ponovno u travnju 1967. za njihov debitantski singl (EP s četiri pjesme). Naravno, prvi val rock'n'rolla krenuo je znatno ranije, krajem 50-ih, ali prvi registrirani rock sastavi, tzv. VIS-ovi ili 'električari', osnivaju se tijekom 1961. godine, među kojima su bili i spomenuti Bijele strijele.'

Koliko su radiostanice u to vrijeme pratile domaće rock izvođače? Jesu li emitirale njihovu muziku u programu? Jesu li novine pisale o novim rock zvijezdama ili su bili na meti kao neki čudaci s gitarama? Dio je to zaboravljene povijesti popularne kulture i samog rock'n'rolla o kojem se malo zna. Zato smo ponovno zamolili Škaricu da nam pokuša približiti to vrijeme.

'Na tragu pitanja, zanimljivo, ostao mi je usječen u pamćenju jedan komentar objavljen u tadašnjem tjedniku Globus, mislim upravo 1959, u kojemu Nikica Kalogjera i još neki domaći glazbeni stručnjaci ocjenjuju pojavu Elvis Presleya i rock'n'rolla kao neartikuliranu, nevještu inačicu jazza! To što se toga sjećam znak je da me je rock'n'roll već ozbiljno zanimao, pa su me, naravno, zanimala i mišljenja koja su se tada mogla čuti, mahom negativna, iz usta ili pera odraslih. Tek koju godinu kasnije, zapravo u trenutku kada osnivamo prvi bend (tri gitare i bubnjevi), u ljeto 1962. te kad se javljamo u Centar za omladinsku kulturnu djelatnost (COKUD), koji će nam osigurati prostorije za vježbanje i pomoći u nabavci prvih bubnjeva, skreće nam se pozornost na to da, kad budemo pjevali, biramo pjesme koje su - ako i jesu već američke - prepjevane na hrvatski. To stajalište estradnog i kulturnog establišmenta pratilo nas je od ove omladinske organizacije preko radijskih i televizijskih snimanja do diskografije. I ne može se reći da smo u tomu vidjeli nekakav neobičan ili nelogičan diktat. Začudo, istodobno, o rocku, o svjetskim zvijezdama i domaćim 'električarima' pisalo se sa simpatijama i zanimanjem. Godine 1962. počinje izlaziti pravi muzički časopis novosadski Ritam, a kratko nakon njegova gašenje (1965), počet će potpuno rokerski okrenut beogradski Džuboks (u svibnju 1966), krajem desetljeća, godine 1969, i zagrebački Pop express, a kroz sve to vrijeme Plavi vjesnik će od naglašeno stripovskog lista sve više okretati pop glazbi. S druge strane, Radio Zagreb imao je pionirsku ulogu u promicanju rocka svojim emisijama kao što su 'Po vašem izboru' (od 1957) i 'Muzički automat' (od 1960) koji je pratio gotovo isključivo rock glazbu.'

Danas se domaći rokeri trude biti u korak sa svjetskim trendovima u rock glazbi, no kako je to bilo na početku kada se rock tek rađao? Kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

'Zaista se išlo gotovo u korak, dakle s malim pomakom. Recimo, francuska rock scena koja je bila vrlo snažna (po mnogim britanskim glazbenim stručnjacima, Johnny Hallyday bio je nadmoćan ranim britanskim rokerima, po nekima i samom Cliffu Richardu), registrirala je pojavu prvih rock bendova samo godinu dana prije naših 'električara', a njihov najznačajniji bend - i kod nas popularan - Les Chaussettes Noires objavio je svoje prve snimke na pločama 1961, dakle samo godinu dana prije Bijelih strijela. U drugom, onom 'beat valu', Bijele strijele će 1964. objaviti EP s četiri naslova Beatlesa na hrvatskom; Beatlesa, koji su upravo pokorili i SAD, a zagrebački The Mladis će krajem iste godine, pustivši duge kose, u Berlinskom Star klubu postati 'crvenim Beatlesima'!

I na samom su se početku rock izvođači počeli dijeliti po stilovima ili bolje reći po uzorima o čemu gospodin Škarica kaže:
'Prije svega, treba reći da smo rock'n'roll zarana razdvajali kao američki proizvod (uključujući i uglađenog Pata Boonea) od europske ili, bolje rečeno, nama najbliže talijanske zabavnoglazbene scene. Tako se i moj prvi rock bend klasične postave tri gitare i bubanj, poznat kao Magneti (ubrzo i s nekom vrstom Hohnerovih orgulja/harmonijuma) iz 1962, s naglaskom na instrumentalni repertoar (kakvi su bili gotovo u stopostotnom smislu svi rani YU-rock bendovi) odmah distancirao od godinu dana ranije utemeljenog (1961) tinejdžerskog benda klasične plesne postave - gitara, kontrabas, klavir/harmonika, truba i saksofon/klarinet - koji je pretežito svirao talijanski repertoar ili američki, ali, rekli bismo, starijih, evergrin korijena. Slično je bilo i u Splitu gdje se 1961. javlja sastav poput Tekile (u njemu je započeo i 15-godišnji Oliver Dragojević), također s trubom, a nešto kasnije 1963. njihovi, splitski Delfini (postoje i zagrebački) koji započinju kao klasični 'električari'. U Dubrovniku na početku 60-ih imamo također tipični terasa-bend Dubrovačke trubadure. Po tomu se može reći da su 'električari' u Dalmaciji istoznačnica za rock'n'roll. Ali, rekao bih, u onom stvarnom, masovnom smislu svijest o rock 'n' rollu i započinje pojavom 'električara'. Dakle ne prije 1960. i pojave Shadowsa na britanskoj sceni i njihovog prvog hita 'Apache'. Jer taj orkestrirani gitaristički twang bio je ključni trenutak u eksploziji rocka na ovim prostorima, pa i dalje: kako na Zapadu, tako, pogotovo, na Istoku. S govorom gitare nije postojala jezična, a time i značajnija ideološka barijera koja je u engleskom oduvijek vidjela i onu imperijalnu, kod nas imperijalističko-kapitalističku notu, danas vidimo s dosta razloga. Tako je rock smjesta imao svoj esperanto i postao lingua franca i prije samog engleskog. Uostalom pojave poput Karla Metikoša (ubrzo Matta Collinsa), Mile Lojpura, Branislava Marušića Čuture ili čak mladog 15-godišnjeg Krunoslava Kiće Slabinca bile su ipak usamljene i zaista utopljene u konglomerat zabavne muzike koju su nudili veći centri poput Beograda ili Zagreba.'

Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti rokeri koji su unazad 50 godina ostvarili kakav-takav uspjeh na svjetskoj sceni. Među uspješnijima tu su svakako The Bambi Molesters, Overflow, Defness by Noise… No najuspješniji, globalno gledano, bio je Karlo Metikoš, poznat pod umjetničkim imenom Matt Collins koji je 60-ih godina prošlog stoljeća doista bio velika europska zvijezda. Pitali smo svjedoka tog vremena Sinišu Škaricu je li njegova karijera na europskim top listama popraćena u tadašnjim medijima i je li kod kuće dočekan kao zvijezda nakon povratka s turneje?

'U svega nekoliko godina tijekom 60-ih zvjezdani početak i kraj doživio je Matt Collins, nakratko Parižanin, rođen i umro u Zagrebu kao Karlo Metikoš (1940-1991). Svoj pjevački dnevnik započinje sa sedamnaest debijem u zagrebačkom Varieteu, u klasi Vikija Glovackog, sa Zdenkom Vučković, Zvonkom Špišićem, Tonijem Kljakovićem, Ivicom Šerfezijem... Prateći se na glasoviru izvodio je prve male himne rocka kod nas. Neshvaćen, odlazi u Pariz 1961, Karlo Metikoš postaje Matt Collins - suparnik Johnnyju Hallydayu, Claudeu Francoiseu i Richardu Anthonyju, 'Rhythm Of The Rain' postaje 'En ecoutant la pluie', hit koji mu otvara put u visoko društvo europskog popa i napokon - po onoj da nitko nije prorok u vlastitoj sredini (dok ga ne priznaju u tuđini!) - obožavanje u domovini. Ljeto 1963. koncerti u Zagrebu i Beogradu; dvije YU-turneje 1964. i 1965; niz od tri EP ploče, uključujući i 'Peggy Sue' Buddyja Hollyja, njegovu najveću domaću uspješnicu prihvaćenu kao vraćanje duga pokojnom idolu. Inače, treći EP: 'Matt Collins pjeva Karla Metikoša', kompletno autorski (u suradnji s Krajačem), doživjeli smo prije kao dar inozemne zvijezde nego kao stvarni proizvod domaće rock scene. Priča o senzacionalnom uspjehu anonimnog mladića u velikom svijetu na tren se doimala poput jedne od onih što ih povezujemo sa sintagmom američkoga sna.'

Od tada je prošlo punih 50 godina, a da se nije našao nijedan jedini nasljednik koji bi krenuo njegovim stopama ili koji bi se barem približio njegovom uspjehu. Je li moguće da je od svih rokera u proteklih 50 godina jedino Matt Collins imao tu jedinstvenu karizmu, glas i sreću osjetiti svu slavu rock'n'rolla na svjetskim pozornicama? Zašto se iza njega nije pojavio njegov nasljednik je priča za jednu drugu temu. Za početak, mogli bi se pitati, zašto nigdje u Hrvatskoj ne postoji ulica, trg, park ili dvorana nazvana po velikoj hrvatskoj rock zvijezdi Mattu Collinsu.