Kad se prije 20 i kusur godina Seal Henry Olusegun Olumide Adeola Samuel pojavio na sceni, a to je u startu već bilo dosta kasno (primjerice, njegov vršnjak George Michael bljesnuo je dobrih osam godina prije), još je poprilično vremena moralo proći da postane jasno kojim će smjerom krenuti. Nakon nastupnih light dance megahitova 'Killer' i 'Crazy', te solidnog eponimnog debi albuma iz 1991., od Seala su se očekivale velike stvari. Najprije se činilo da će se kretati u pravcu nešto lakšeg i plesnijeg Lennya Kravitza, no nakon 'Kiss From A Rose' sa sljedećeg (ponovo eponimnog) albuma, postalo je jasno da su njemu puno važnije goleme tiraže i glamurozni superstar lifestyle (u što se svakako uklapa njegov današnji život na Manhattanu sa suprugom Heidi Klum i njihovo četvero djece) od nekakvog imaginarnog kritičarskog kredibiliteta, što je sasvim legitiman odabir. Mnogi su tada bili razočarani da se jedan tako zanimljiv glas okrenuo ljutoj komercijali, ali sve bi to bilo puko zanovijetanje da je Seal uspio nastaviti svoj hitoidni bestselerski niz. A nije.

Uslijedio je serijal mlakih albuma s tek ponekim sporadičnim hitićemkoji ga je ograničio na uski krug lojalne publike uglavnom kontinentalne Europe, a koje, sudeći po prijemu na trima ovdašnjim koncertima, ima sasvim dovoljno i kod nas. U tom limbu polu-uspjeha koji je potrajao dobrih desetak godina, pala mu je na pamet ne pretjerano originalna ideja da snimi album s obradama soul klasika i nazove ga, također vrlo inventivno, 'Soul'. To je učinio 2008, ali na prilično traljav i krajnje nenadahnut način. 'Soul' je bio album prepun najopćenitijih općih mjesta, predvidljiv do bola, kako u izvedbi, tako i u dozlaboga dosadnom izboru pjesama (npr. 'Stand By Me', 'I Cant' Stand The Rain', 'If You Don't Know Me By Now'...) u koje nije unio apsolutno ništa novo ni svježe.

No gle čuda, 'Soul' je naprosto razvalio Europu – u Francuskoj je bio najprodavaniji album punih 13 tjedana, otišavši u preko milijun primjeraka, a slično je bilo i na ostatku kontinenta. S albuma je skinuto čak šest singlova, što je vjerojatno iznenadilo i njega samoga. Na krilima te mini-renesanse objavio je još jednu retrospektivu ('Hits' iz 2009) i zgodan, ali opet ne pretjerano uvjerljiv 'redovan' album 'Commitment' (2010), kao i živu verziju 'Soula' (2009). I dok nisi stigao reći ni bravo majstore, evo ga već natrag s nastavkom, koji na prvi pogled u dlaku ponavlja uspješnu šprancu prethodnika. Opet sve same superpoznate, stoput obrađene stvari ('What's Going On', 'Lean On Me', 'Let's Stay Together', 'I'll Be Around', 'Love Don't Live Here Anymore'...) kojima nova verzija treba koliko i žednome sol, a pogotovo ne obrade u istom žanrovskom ključu u kojem su i nastale.

No jednu je stvar Seal ipak promijenio i s time dobio ono što Ameri vole nazivati game-changer. Naime, provjerenom producentskom timu 'Soula' dodao je legendarnog studijskog genija Trevora Horna s kojim je radio svoja prva četiri albuma i pogodio bingo! Horn je ovdje imao potpuno iste sastojke od kojih je složen mlitavi i dosadni 'Soul' – sjajne, općepoznate, ali već pomalo izlizane pjesme, jedan vanserijski glas i imperativ neizlaženja iz old school soul zvučne šprance, ali ih je vrlo precizno, sofisticirano i strahovito ležerno umiješao u album nemjerljivo bolji od prethodnika. Bit će da je nešto i u međusobnoj studijskoj kemiji Seala i Horna, jer nema tu nikakvih radikalnih zahvata ni zvučnih eskapada, već je sve izvedeno s mjerom i ukusom. U highlighte albuma spadaju uvodna 'Wishing On A Star' (u originalu Rose Royce), 'Love T.K.O.' (Teddy Pendergrass), 'Oh Girl' Chi-Litesa i najbolja među njima, 'Back Stabbers' O'Jaysa. O uspjehu dvojke će, naravno, ovisiti daljnja sudbina serijala, no nakon ovoga, ta se ideja čini znatno privlačnijom...

OCJENA: 8 / 10

Izdavač: REPRISE / WARNER BROS. / DANCING BEAR