Jedna grupa, dva člana – recept nije pretjerano jedinstven ni nov, ta vidjeli smo i naslušali se sličnih formula u svemu od Only Bass And Drum do Pet Shop Boys, iako ni jedno od ovih imena nije djelovalo u okvirima klasičnog rock and rolla, čija se struktura uvijek vrtjela oko svetog trojstva gitare, basa i bubnja, barem kao jezgre, nuklearne obitelji za kreaciju zvukova koji izazivaju ples, njihanje bokovima, ukopano stajanje na mjestu i(li) mahnito klimanje glavom. Ovisi o kojoj vrsti rock and rolla govorimo.

No onda su se pojavili The White Stripes pa na nekoliko godina postali hipsterskim bogovima rocka i neo-bluesa, upravo s formulom jedne gitare i jednog bubnja. Dovoljno uspješni da za sobom povuku malu vojsku sljedbenika istog recepta, s The Black Keys na čelu kolone. Nebitno jesu li pjevač i gitarist Dan Auerbach i bubnjar/producent Patrick Carney sa svojom verzijom rock dvojca bili nastavak iste priče ili posve neovisni entitet koji je medijski zaživio upravo u dobu rock revivala. Činjenica jest da su njihovi stariji albumi – a nanizalo ih se u devet godina oko sedam– zvučali kao tipični izdanak novomilenijske rock nostalgije, karaoke izgubljenog vremena i plakanje za bluesom i garažom u vremenu kada je dirty south hip hop postao novi blues, a klimatizirani i skupi klubovi poželjnijom mainstream alternativom znoju i plijesni iz rupetina s pregrijanim Marshallima.

No unatoč, ili možda baš zahvaljujući svemu tome, The Black Keys su većinu vremena ostali u sjeni razvikanijih 'THE bendova', ne samo zbog lavine istih, već i zato što su bili daleko prljaviji od mnogih radiofoničnijih kolega, pokušavajući uhvatiti duh žive svirke na manje kompromisan način. No iz godine u godinu, između ostalog upravo zbog takvog beskompromisnog pristupa svirci i snimanju studijskog materijala, dogurali su do dva milijuna prodanih albuma i statusa pravih malih zvijezda scene, s novim uratkom koji– paradoksalno? – zvuči kao najveći kompromis do sada, ali i nešto najbolje što su snimili od 2002. godine pa naovamo.

Najkomercijalniji, ali i najrazorniji? Najljepljiviji, ali i najbriljantniji? Da, čini se da su momci s 'El Camino' konačno pronašli formulu za zadovoljiti obje strane jednadžbe, tržišnu i artističku, snimiviši bombu s kompaktnih, zbijenih

11 pjesama (s prosjekom od oko tri i pol minute po stvari), koje eksplodiraju u zvučnicima onda kada izvučete iglu pritiskom tipke 'play'.

Svakakva se imena povlače kada krenu usporedbe snimljenog s tradicijom naslijeđenog – jedni zazivaju The Clash i The Cramps, drugi ZZ Top i Zeppeline, a činjenica jest da 'El Camino', od otvaranja s rasplesanim hitom 'Lonely Boy' do zaključivanja s 'Mind Eraser', miješa sve sastojke (južnjački rock, glam, blues, gospel, soul, psihodelija...) iz duge povijesti gitara u sočni koktel koji izlazi iz okvira blues-rocka te lansira bend u daleko veći krug mainstreama, onako kako je, primjerice, to 'Come Around Sundown' činio s Kings Of Leon, pretvorivši momke iz prerije u stadionsku atrakciju. The Black Keys rasli su sa zadnja dva albuma – ali ovaj ih jednostavno mora katapultirati dalje od bilo čega što su do sada potpisali.

Zasluge za uhu ugodni zaokret dobrim dijelom nosi i Danger Mouse, producent s kojim su već surađivali prije nekoliko godina ('Attack & Release'), a koji je na kraju postao i koautor svih skladbi 'El Camina'. Alkemija je polučila neke od najboljih pjesama 2011. godine pa ako samo bacite uho na 'Dead And Gone', 'Little Black Submarines', 'Nova Baby' ili 'Sister', bit će vam jasno da su to isti oni stari The Black Keys koji su u isto vrijeme postali i veličanstveno novi The Black Keys, bend s beskrajnim potencijalom i zdravim nostalgičnim kompilacijskim identitetom koji je u crno-bijelu sliku svog blues-rocka dodao malo više boja, a kojeg nakon toga više nitko nema razloga uspoređivati s razvedenim parom odjevenim u crveno i bijelo.

Ocjena: 8.5 / 10

Izdavač: Nonesuch Records