Da je Živo blato uistinu kultni bend (ne u iskrivljenome lošežurnalističkom smislu koji svakog pojedinca s više od dva pojavljivanja na TV-u titulira kultnim ili legendarnim), uvjerilo se petstotinjak raspoloženih posjetitelja njihovog koncerta održanog 3. travnja u zagrebačkoj Tvornici

Uistinu je nevjerojatno da je tolik broj gledatelja pristigao gledati bend koji je prije devet godina objavio jedini album i čiji se nastupi mogu nabrojati na prste jedne, dobro, možda dvije ruke. Na njihovome dotad jedinome zagrebačkom koncertu u Močvari prilikom promocije 'Konac konca' skupilo se dvostruko manje ljudi, a prevladavali su metalci.

U Tvornici je profil publike bio raznolik, no dvadesetak najnapaljenijih posjetitelja oduševljenje je iskazivalo skidajući sve sa sebe do pasa. Udri, ubi, reklo bi se terminologijom Živog blata.

Tekstovi benda su ekspresivno naturalistički, često groteskni do i preko granice parodije, ali nesumnjivo poticajni. Zapravo, najpopularniji stihovi Živog blata ('Rođen sam u Splitu/popuši mi kitu', 'Rođena si da se grebeš/rođena si da se jebeš'…) kompatibilni su s hip hop leksikom, jedino što Živo blato ima donekle ruralniju, ali nesumnjivo uvjerljiviju nadgradnju.

I – da napišem blasfemiju: Živo blato je Azra za 21. stoljeće. Stilski blizu petom albumu Azre 'Kad fazani lete', a izvedbeno na razini kad je Azra snimila nastupni album (osim sjajnog novog basista Kapetana Mačka), Živo blato sipa onu rock'n'roll esenciju poput Štulića, Leinera i društva. Ovakva tročlana posada koja ne dopušta kompromis ni u jednom trenutku, pa makar na svoju štetu, nije se vidjela od doba Azre. Uvod Azrine pjesme 'Tko to tamo pjeva' iskorišten u jednom trenutku dokaz je da je general Vasilije Mitu, lider benda, toga itekako svjestan.

I fanovi to dobro znaju, a Živo blato se odužilo dvosatnim koncertom uz 15 minuta bisa, bez silaska s pozornice. Doduše, sat i pol bilo bi taman (atmosfera u jednom trenutku počinje padati), kao i gradiranje repertoara, ali retorika generala Vasilija Mitua koji je na pozornicu izašao u titoidnom kaputu i sa šeširom na glavi umnogome je nadoknadila pad forme prije kraja nastupa, odnosno prije druge izvedbe 'Estrade' i pjesama izvedenih u bisu.

Uvrede i zabavni komentari su išli kao na tekućoj vrpci ('Jeben ja njih i U2, ajd' u kurac', 'Hladno pivo je topla pišalina, abortirano Zabranjeno pušenje', 'Nabijen na kurac Red Carpet', 'Jebite se, ljudi, to je najjeftinija zabava u recesiji', 'Vlatko Stefanovski nije nikad jeba'...), premda se general svima ispričao činjenicom da članovi banda žive u Kaštelima i Vranjicu, da ih je otrovala živa, cement i azbest, pa pričaju pizdarije.

U pravu je bio kad je rekao da je izopćen iz javnog života, jer da se iza lika generala Vasilija Mitua ne krije ekstremnom ponašanju sklon narodni zabavljač Siniša Vuco i da su stihovi pjesama blaži, Živo blato imalo bi mnogo veću percepciju javnosti.

Ovako, srećom za vjernu sljedbu, bend ostaje na razini kulta za koji pretpostavljam da će se širiti nakon objavljivanja drugog albuma (koji će zvati isto kao i prvi – 'Konac konca'), a nekoliko pjesama, uključujući AC/DC-jevsku 'I Wanna Fuck', koje je bend izveo u Tvornici sasvim me uvjerilo u to.