Svakog fenomena tri dana dosta, a ovaj je bome potrajao preko svih granica (Boyleičin premijerni nastup u 'Britain's Got Talent' dogodio se 11. travnja 2009.) i sad prijeti prerasti u ozbiljnu karijeru. Taj je fenomen najprije bio sociološko-feminističko-laringološke prirode, a onda su došle i suhe, dosadne brojke, a te su tek bile fenomenalne – nakon YouTube rekorda, Boyleičin debi album 'I Dreamed A Dream' otišao je u devet milijuna primjeraka i postao najprodavanija ploča 2009. Bila je to dozlaboga predvidljiva kolekcija mjuzikl standarda, duhovnih napjeva i kičastih prerada (između ostalih Rolling Stonesa i Madonne) mjuzikalski zvučećih klasika koju joj je brže- bolje složila ekipa njenog novopronađenog gurua Simona Cowella.

Potom, 11 i pol mjeseci kasnije, pojavio se i ništa bolji polu-božićni/polu-cover (ovaj put obradila je Lou Reeda, Leonarda Cohena i Crowded House) album 'The Gift', koji je prošao nešto slabije (oko pet milijuna, što ju je, pak, dovelo do senzacionalnih 14 milijuna u isto toliko mjeseci!) što se pripisivalo 'sezonskom' sadržaju. I sad, ponovo nakon jedva godinu dana, evo Boyleice opet spremne da razvali božićno tržište. Album počinje odmah u glavu – najavni singl i uvodna stvar, 'You Have To Be There' udarni je song iz mjuzikla 'Kristina från Duvemåla' Bennya Anderssona i Bjorna Ulvaeusa (ABBA) i kao skrojena za Susan Boyle. Slijedi ne pretjerano uvjerljiva obrada klasika Righteous Brothersa 'Unchained Melody' - dakle, sve po starom, business as usual itd, itd…. No onda se stvari neočekivano i nepovratno zapliću jer ide ni manje ni više nego 'Enjoy The Silence' Depeche Modea, koja ne da nema veze s originalom, nego čak ni ne zvuči kao Susan Boyle. Ali je dobra! Teško je objasniti kako, ali nova verzija ima neku svoju sasvim originalnu prigušenu, intimnu, pomalo keltsku atmosferu miljama daleku od plesnog mračnjaštva Depecheovaca, koji su i sami, ničim izazvani, prilično nahvalili Boyleičino čitanje svog klasika.

Nakon toga još imamo i nešto manje uspjelu preradu Joni Mitchell ('Both Sides Now') i nešto više uspjelu Tears For Fearsa ('Mad World'), puno bližu ogoljenoj apokaliptičnoj verziji Garyja Julesa sa soundtracka za 'Donnie Darko' nego '80s pop izvorniku. Zatim slijedi nekoliko sasvim korektnih originala koje su joj isporučili Paolo Nuttini, velika nada Emeli Sande i njen producent Steve Mac, inače stara ljiga-iskusnjara (Boyzone, Leona Lewis…) a sve to skupa sada zvuči puno bolje, opuštenije i zabavnije nego na prva dva albuma. Omjer između bombastičnog orkestriranog kiča i Boyleičina glasa, koji sam po sebi zapravo uopće ne treba instrumentalnu pratnju, ovdje je puno bolje pogođen, pa Boyle zahvaljujući suzdržanoj produkciji uspijeva biti uvjerljiva i u 'tihim' dionicama, što prije nije bio slučaj. O onim drugima, kad pusti svoj impresivni 'instrument', ne treba posebno govoriti.

Iako su Cowell i ekipa otpočetka 'projekta Boyle' uporno tvrdili da si ona sama bira pjesme prema vlastitim afinitetima i raspoloženjima i da joj ništa nije nametnuto (ovaj je album, kažu, inspiriran pismima koja joj šalju njeni obožavatelji), ipak i dalje nije zahvalno nagađati koliko tu stvarno ima nje, a koliko 'komiteta' koji stoji iza nje. A to zapravo i nije više važno, jer konfekcijski štanceraj za publiku od 7 do 77 rijetko dolazi u boljem pakungu od ovog…

OCJENA: 8 / 10

Izdavač: SYCO / SONY MUSIC / MENART