Počeli ste u Azri. Je li bilo prije Azre još nekih bendova?

Prvi pravi bend mi je bio Azra ali sam prije toga imao par bendova sa Barakudom (Marino Pelajić). Kako smo stanovali u istom neboderu u Trnskom onda smo imali već u sedmom razredu bend. Čuveni Snoopy nam je bio solo gitara. To su bili gitare sa pick upom pa u radio. Iz Azre je kasnije nastao Film pa sve ostalo.

U kojoj postavi Azre ste svirali?

To je jedna od nultih postava. Paolo Sfeci je svirao bubanj, Branko Matulj je svirao bas i Johnny i ja. Nitko nije imao pojma osim Paola koje je ipak nešto znao. Mi nismo imali pojma o električnim gitarama. Ta se postava raspala negdje u proljeće 1977. Preko ljeta je Johnny isprobao još par postava i na jesen došao sa idejom da napravimo pravi bend u kojem smo svirali Barakuda i ja i Branko Kromatko. To je bila prva Azra koja je nastupala i imala turneju zahvaljujući Poletu.

Znači, Leiner i Hrnjak su naknadno došli u bend?

Kada se prisjetite tog vremena sa kraja 70-tih, je li bilo tada se teže probijati sa svojim rock bendom ili danas?

Teško je to reći iz aspekta klinca koji svira u garaži i odjednom drugi ljudi to počinju voljeti. Sve se odjednom pokrene. Postojao je i Beograd i Sarajevo i puno novina i rock'n'roll je tada bio jedina alternativa. Moji klinci idu u gimnaziju i u razredu imaju deset plemena; jedni se foraju na ovo, drugi na ono… Onda je bila škvadra koja sluša ploče i čita knjige i oni koji ne slušaju ploče i ne čitaju knjige i slušaju bilo kakvu ljigu. Takva je tada bila podjela. Ovi koji su slušali ploče su se trudili imati traperice. Kada su i ovi drugi počeli nositi traperice i kožnate jakne i furat se na rock'n'roll tada je sve propalo ha, ha, ha

Svirali ste u jako pun bendova, pokretali sste jako puno bendova. Teško je danas rokerima živjeti samo od glazbe koju stvaraju. Možete li živjeti danas od glazbe?

Svaki muzičar, ako je oženjen, mora imati ženu koja ima redovitu plaču ili barem da živi kod mame i tate i onda stvari funkcioniraju. U principu je tako! Ima perioda kada sam sebi čestitaš jer nisi odustao nakon što je krenulo. Može ti se to sto puta desiti ali kada krene, pomisliš da je to normalno stanje, a zapravo je normalno stanje da ti čekaš da nešto krene. Tko je u niskom startu i spreman kad mu krene nešto i uhvati. Ja sam sa Ljetnim kinom malo ipak izašao iz tog kruga. Znači izašao sam iz autorskih bendova za koje vrijedi pravilo ploče pa to funkcionira dvije godine pa treću godinu posao već opada pa radiš već treću ploču itd. Sada izlazi masa dobrih ploča ali ne možeš saznati za sve. Puno informacija i puno mjuze. Sigurno je danas teže autorskom bendu. Osim toga rock'n'roll više i nije takvo čudo kao nekada. Međutim, dobra pjesma i dalje šljaka. Možda su se i te kombinacije sedam nota potrošile.

Film je tijekom 80-tih godina bio jedan od najznačajnijih bendova Novog vala. U Filmu ste svirali od prvih dana. Jeste li ostali u kontaktu sa Jurom? Čujete li se, vidite?

Svakih par mjeseci se podružimo pola dana i cijelu noć pa se oporavljamo godinu dana.

Zanimljiva je to priča sa bendovima koji najčešće krenu od momenta gdje su stali. Ima jedna odlična anegdota vezana uz grupu Time. Uspio ih je legendarni promotor Banderas okupiti prije sedam, osam godina za svirku u KSETU. Vedran, Rale Divjak i Dado Topić. Krene tonska proba, uštekaju se i bubnjar Rale veli Vedranu: 'Pa nećeš valjda biti tako glasan?' Vedran mu veli: 'Pa nisam glasan', na što mu Rale odgovara: 'To ti je klub a ne dvorana', na što mu Vedran odgovara da on jako dobro zna što je to klub i završava tonska, Vedran odlazi i koncert nije održan. Točno gdje su stali su i nastavili. Ja kad se nađem sa Stublićem ne radim tonske pa nastavljamo sa nekim blesavljenjem.

Od trenutka kada je Mirković prikazao film 'Sretno dijete' Novi val doživio je novi val, no u međuvremenu se, zbog forsiranja, prilično potrošio. Međutim, i dana danas jako se puno bendova poziva na bendove novog vala i to vrijeme kao zlatno vrijeme pop glazbe. Zašto se po vašem mišljenju taj period toliko često spominje i referira na bendova Novog vala?

Bilo je puno dobrih pjesama iako rijetko koji album iz tog vremena zvuči dobro. Možda od Haustora. U živo su zvučali neuredno ali im ploče i dan danas zvuče dobro. Bile su dobre pjesme sa dobrom porukom. Dobre se stvari događaju kada je kraj neke civilizacije ili nekog civilizacijskog perioda. To je bio kraj Juge i nekakav opći raspašoj. Otvorilo se! Dosta je dugo bila ta neka stega. Nemreš kupiti gitaru, nemreš ovo, nemreš ono…I onda kada se otvorilo, samo su izletavali frajeri koji su imali što za reći. Vjerojatno i danas ali onda si se imao protiv čega buniti. imao si iluziju da se imaš protiv čega buniti, a i zvonila je ona stara hipijevska da se svijet može promijeniti gitarom.

Nakon Azre i grupe Film osnovali ste Le Cinema nakon čega su nastale Vještice. Zašto više nema Vještica?

Vještice su bile jedan od opičenijih bendova tog vremena. Sacher je tu najzaslužniji kao kreativni genije, a Leiner i ja smo mu ministrirali dok ne bi to što je on imao u glavi, a što je znalo biti jako zakučasto, strpljivo odvsirali. Nismo imali neki svirački egotrip da moramo svirati kako smo do tada svirali nego nas je dotjerao na svoje. Ja sam na koncu imao dvanaest žičanu gitaru da ga skinem sa vrata jer je stalno gadio sve što sam do tada svirao sa Le Cinema. Morao sam imati debelu distorziju u Le Cinema. U živo smo bili odličan bend. Prvi album 'Totalno drukčiji od drugih' smo izdali 1989.. Naša prijateljica Saša Vojković je snimila spot sa filmskom kamerom i to je bio jedan mali filmski podvig. Slijedeća ploča koju smo snimili je bila dosta eksperimentalna i počeo je rat. Da stvar bude gora, izdali smo za neku nezavisnu etiketu Plavi pilot. U to vrijeme su tek nastajale nezavisne etikete, a kako smo oduvijek htjeli otkriti toplu vodu, izdali smo ga za tog nezavisnog izdavača iz Osijeka. Na dan naše promocije u Osijeku, kada je ploča trebala početi živjeti, dogodila se ona čuvena scena kada tenk gazi fiću. Tu smo imali prekid, Leiner se preselio u Berlin, a ja sam imao obaveza prema domovini. Negdje 1992. ili '93. smo svirali u Kulušiću dok smo ostatak vremena bili bazirani u Njemačkoj. Tada sam prvi puta prošao ono što mi je bila fantazija kao klincu, svirati po stranim klubovima.

Međutim, koliko god Vještice bile na vrhuncu karijere, vi ste svejedno prestali nastupati. Zašto?

Kako smo se razvlačili po Njemačkoj tih dana, rat se malo smirio, a ja sam napravio jedan live koji smo snimili u Domu sportova, iz kojeg su izašla čak tri spota, a Sacher je izgubio volju za show business. Teško mu je palo sjedati u auto i voziti se 14 sati do Berlina. Pozvao je mene i Leinera i rekao nam da on tu ne vidi smisao. Već je tada krenuo sa namjenskom glazbom za tv serije. Odgovaralo mu je da se bavi glazbom od doma. Kada je to rekao Leineru i meni, mi smo rekli da idemo svejedno raditi novu ploču dok će on još razmisliti. U to je vrijeme imao neke nove stvari pa smo se i dogovorili da snimimo ploču pa ćemo onda odlučiti što dalje. Kada smo došli u studio, izdržao je jedan dan nakon čega je rekao da se njemu to ipak više neda. Često u bendovima ima dječjih bolesti. Tada smo Leiner i ja ostali u studiju Crno bijeli svijet. Imali smo uvjete kakve smo samo mogli sanjati. Sacher je otišao, Leiner i ja smo ostali sami. Pola albuma su narodne pjesme, gdje se nalazi i 'Ljubav se ne trži'. Te narodne smo počeli svirati kada smo počeli svirati po Njemačkoj. Mi smo to odradili po berlinskim klubovima u kojima smo obično na bis izvodili te folk pjesme gdje bi cijela dvorana skakala do plafona. To je bilo pola našeg albuma koji se potrefio sa ekspanzijom world musica. Nas je na samom početku uhvatila neka agencija iz Munchena Urkult i svirali smo velike koncerte na početku. U Olympia parku sa osam bendova iz Afrike. Na tom smo festivalu tih osam bendova bili jedini trio jer su to bili sastavi od osam ljudi ili samo perkusionista. Ja sam bio jedini gitarist i na jam sessionu sam svirao sa 25 crnaca koji su se divili sviranju moje električne gitare. Uglavnom, mi smo snimili taj album koji je ispao jako komercijalan. Vještice su tada najbolje i funkcionirale. Mijenjali smo basiste. Bio je Buć, bio je Tomec… Ostali smo Leiner i ja skupa i tri godine, koliko traje ciklus jedne ploče, mi smo to vrtili ali dalje smo mogli ili postati etno bend i raditi samo etno pjesme ili poput genijalca Sachera raditi autorske pjesme kakve zna samo on raditi ali mi to nismo mogli. Vještice su završile tako da smo odsvirali veliki koncerte kao što su Taxirat u Skopju gdje smo nastupili sa Stranglersima ili u Beogradu u Domu omladine.

I onda ste se zaljubili u otočki rock.

Ma ja sam već ranije skužio Žana (Jakopača op.a.) u Postira na Braču da ima neki klinac koji se pojavio i da svira gitaru. Uvijek se svirala gitara u nekoj uvalici ali kad su došli oni veliki kazetofoni, to je prestalo. Gitare su nestale. Sa njim sam pokušavao nešto kao sadašnje Ljetno kino ali smo stali. Onda mi je otpjevao jedan dan na dijalektu 'Črčojak'. Ja sam potpuno puk'o i rekao mu da moramo napraviti bend. I tako je nastao Šo! Mazgoon sa kojim smo ponovo pomaknuli neke granice. Ja sam oduvijek volio otoke jer je uvijek bio izazov doći na njih. Problem je bio svih mojih bendova što su turneje završavale u minusu jer se furala velika oprema. Čak i velika prva turneja Filma i Idola 1981.. Onda sam skužio da se na otok može doći sa dva zvučnika kako bi se ozvučili vokali i nafrljila pojačala. Tako smo krenuli na Vis, na Lastovo i na puno mjesta smo bili prvi rock bend koji je došao na otok. I sa starim frendom Franičevićem smo, on, kao mozak operacije i ja, kao dio da sve bude zabavno, napravili 'Otoče, volim te'. To je bila velika stvar jer smo u veljači uspjeli doći na Lastovo, za Svetog Nikolu u 12. mjesecu na Vis. Cijelu smo jednu zimu proveli na otocima. Naime, preko zime se otoci nikada ne spominju. Ni na televiziji ni u novinama. Onda se pred ljeto svi počinju busati pa ih iznenadi sezona i onda ih opet prođe. Kao nastavak Šo! Mazgoona pojavio se legendarni Gego sa Hvara sa pjesmom 'Hvar je nama mila majka'. Gegu smo upoznali preko 'Otoče, volim te'. Sa njim smo imali legendarne svirke iako je malo težak za posao. Sa njim sam snimio dva studijska albuma i jedan live. Međutim, više nisam mogao biti menadžer bendu. Uglavnom sam svim svojim bendovima bio menadžer.

Da bi sve završilo na Ljetnom kinu.

Prije tri godine sam naletio na neki ukulele i htio sam ga preraditi u malu gitaru. Moj meštar taj dan nije mogao pa sam na internetu pronašao kako se svira ukulele i totalno puk'o. I umorio sam se malo od zvuka rock benda. Tih činela, tih savršenih distorzija… Htio sam nešto novo. Već sam ranije upikirao Vladu Matulića koji svira klarinet u Kopitu. Profesor klarineta iz Postira gdje provodim ljeta cijeli život. Onda sam zaključio da je to tip sa kojim bi se mogao napraviti bend. Dakle, klarinet, ukulele i onda smo pozvali njegovog najboljeg frenda Filipa Petkovića, koji je zapravo gitarista, stavili na stand up drum koji se sastoji od čuvenog floor toma kojeg je Leiner svirao u Azri i kasnije u Vješticama.

To je znači legendarno floor tom.

Da. Svira ga jednom rukom, a u drugoj drži def.

Nedostaje li vam rad sa autorskom glazbom s obzirom da je Ljetno kino cover bend?

Ne, odmara me. Ljetno kino je čista šljaka. Najbolje to osjetim kada nas pozovu na Svetog Nikolu u Komižu i onda sviramo na Škoru i skupi se cijeli grad, oko 500, 600 ljudi i ajde ti sad njih ne zabavi. Možeš sam sebe baciti u more ako ti ne uspije.

Prije Ljetnog kina se na globalnoj sceni pojavio Nouvelle Vague također sa obradama mnogih starih novovalnih hitova na specifičan način koji lagano vuče na ljetne terase dok je vaša kombinacija floor toma, ukulelela i klarineta totalno otkačena i daleko zabavnija.

Bend je dizajniran tako da mi, kao prvo, buka ne ide na živce. Bilo koji bend koji svira na bini, preglasan je. Tako sam napravio bend bez bas gitare. Po glasnoći smo neki jazz bend a po načinu sviranja i kako mi je cijeli život u glavi, smo punk bend. Sviramo sve stilove i prevedemo ih na svoj zvuk. Već sviramo treću sezonu u večerima pod nazivom Spontani ponedjeljci u klubu Sax koji su postali legendarni. Zaletimo se još uvijek na regate ili na otoke.