Glazba ANGELO JURKAS 'SOUNDTRACK ŽIVOTA'

Feist glasom probija čelik i otapa mramor

Povodom skorog izlaska prvog albuma i nove knjige glazbenog kritičara Angela Jurkasa, 'Soundtrack života', samo na tportal.hr-u možete prije svih pročitati isječke iz knjige

Dalibor Grubačević - Eddie
Angelo Jurkas
FEIST – Let It Die


'Parlez vous francais, mon ami?
U biti nije važno. Jer, j' taime ćeš razumjeti ako reknem i na hrvatskom. Volim te jer si djevojci mog života dala savršen ton i razlog da prihvati poziv na sentiš. Jer se prestala mrštiti. Jer se prestala obazirati na svijet oko nas. Bilo kada se vratimo s posla. Bilo kada ostanemo sami u sobi mog ili njenog malog stana. Bilo kada hodamo po trgovima, parkovima i ulicama, pa istovremeno zamislimo tvoje melodije. Lovimo taktove između prolaznika. Sudaramo se, gazimo po prstima, uživamo. Hvala jer si nas očarala glasom i šarmirala melodijama. Pojačala sadržaj i njen stisak kod zagrljaja. Pridodala kristaliće onim iskrama koje svjetlucaju u njenim predivnim smeđim očima. Zaigrala joj osmijeh s ruba usana. Primirila potrese u njedrima. Dala si soundtrack nemanju smisla. Na koncu, čak si i mene natjerala da plešem. Razmišljam o pokretima udvoje. A to je otprilike jednoznačno onome kada bi ti bila cheerleadersica iz uvjerenja i potrebe. To nisu mogli Bee Gees, ni Ron Sexsmith. Razumiješ li, Leslie, zašto sam zahvalan?'

Otprilike tako nekako bi izgledalo otkidanje najskrivenije intime kada bih se mogao Leslie Feist direktno zahvaliti na pjesmama s 'Let It Die'. Autorskim pjesmama, suradnjama s Gonzalesom i obradama. Za upoznavanje kronologije dovoljno će biti da znate kako je Feist Kanađanka koja glazbu počinje upražnjavati u bendovima stvorenima za predgrupu Ramonesima, čija je cimerica i suradnica u nekim poigravanjima glazbom u vrijeme nastanka debija 'Teaches Of Peaches' bila Peaches, koja je opjevala Broken Social Scene, za čiji debi 'Monarch' znaju tek anakroni insomničari koji kopaju po rudimentima glazbe. Ali ono što je najvažnije je 'here and now'. A to je 'Let It Die'. Magija. Čarolija. Zavođenje. Potonuće. Kolekcija autorskih pjesama i covera koja kinematografski slikovito uglazbljuje sasvim drugu stranu doživljaja od 'arhetipskih vizija Pariza'. Pardon my French s početka pisma.

Imate glas koji vam se povjerava i ekspresijom seže od plahog šapta do neke komornije verzije Norah Jones i manje neobuzdanih 'Björk trenutaka', kada je još koliko toliko brinula za standardnu formu pjesme. Glas koji vas tjera da zauvijek zaboravite sve što su ikad otpjevale Tanya Donelly i Kristin Hersch. Glas koji bi prispodobila životnija Julee Cruise bez Angela Badalamentija s drugim Angelom u poziciji. Underground Jane Birkin u jednoj sobi, Joan Baez u predsoblju. Glas koji vam bridi u uho stihove 'the saddest part of the broken heart isn't the ending so much as the start'. Heeej, ako ovo ne probija čelik i otapa mramor, onda ni cijepanje atomskih jezgara ne može. Imate elegantno zagasitu romantiku pjesama.

Emotivni masterpeace čija je elementarna snaga jednostavnost, lounge čija komorna intima upija i zavodi taktikom sramežljivosti, pjesme koje nastaju i stasaju kao četverokanalni demo u spavaćoj sobi, a čija se estetika zaustavlja na univerzalno razumljivom jeziku ljudi sposobnih osjetiti i priznati čežnju koja smrači dane i pitura noći, kako skladateljice, tako i slušatelja. Imate primjere kako se s dva minimalno isturena instrumenta (gitarom i glasom) postižu maksimalni učinci. Album čiji pritajeni bubnjevi, sintesajzeri, udaraljke, klarinet, trombon, flaute bivaju samo uzorci za pribadanje Leslienom glasu. Paletu prejakih, romantičnih melodija, optimizam kojih izvire ne samo iz kolora njenog osebujnog vokala, već i načina kako se maštovitim niveliranjem nijansa sivila – poigrava s tuđim pjesmama.

Feist: One Evening
Elegiju otvara oda jednom osobitom vrataru ('Gatekeeper'), maštovitost se grana kroz ritam pljeskanja dlanova, vibrafon ukrašava melodiju 'Mushaboom' i pucketanje prstiju određuje tempo 'Leisure Suite', udaranje pozadinskih zvukova boca mijenja bubnjeve u 'Lonely lonely'. Stezanje oko srca i knedle u grlu uz udaraljke nisu signali za predinfarktno stanje u tradicionalnoj 'When I was a young girl'. Vibriranje, rezonance, udarci bongosa, tonalitet krhkog, gorkog i lomnog pjeva 'Let it die' prerasta do šansone čija je melodramatika prozračna i fluidna, ritam hipnotičan, a melodija dostaje kapsuli u koju će se stavljati 10 najboljih pjesama skladanih u pop produkciji 2004.godine ('One Evening'). Tkivo pak 'Tout de Doucement' sazdano je od tankih niti i struna koje povezuju svaki njen dah u istovremeno žilav i ranjiv organizam. Od Bee Geesa u 'Inside Out', Ron Sexsmithove 'Secret Heart', Dick Haynesa 'Now at Last', Francoisea 'L'Amour Ne Dure Pas Toujours' prošetala se od ukroćenog diskoritma u mirni downtempo, mutirani trip hop presvučen u folk i jazzy obleku.

'Let It Die' usprkos drugačijoj sugestiji naslova slavlje je optimizma i glorificiranje hipnotičkog stavljanja lanaca na bilo čiji puls u trenu kad se prepuste i utonu u divotu. Album čija je svaka kompozicija centralna tema koja razgolićuje autoricu istovremeno kao striptizetu snažnu i ranjivu, ali nikako pomirljivu s životnim 'ups and downovima' na način da dopusti S.O.S.-u da je nadvlada. Album čija je tišina najglasnija na svijetu dok nježnost ostavlja modrice.

Feist: Let it Die
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više