Glazba THE KOOKS

Junk Of The Heart

Treći album šarmantne i strahovito melodiozne, ali prilično nepredvidljive poluakustičarske indie četvorke iz Brightona, srca engleske 'rivijere'

The Kooks, koji su se prozvali po prastarom klasiku Davida Bowieja (1971), pojavili su se niotkuda prije šest godina i na krilima sjajnih, lepršavih i ubitačno zaraznih singlova 'Naive' i 'She Moves In Her Own Way' svoj dugosvirajući debi 'Inside In/Inside Out' uspjeli uvaljati u više nego solidna dva milijuna primjeraka. Njihova kombinacija mladenačke energije, melodija za umrijeti i klasičnog indie-light zvuka (uz odsustvo velikih pretenzija koje na kraju dođu glave tolikim bandovima) naprosto nije mogla biti gubitna. Vjerojatno nije odmogla ni 'visokopublicirana' veza frontmana Lukea Pritcharda s teen-jazz megazvijezdom u usponu Katie Meluom, koja se tada baš raspadala pred očima tabloidne javnosti. Luke i Katie su, kad su stvari već otišle k vragu, 'izmijenili pjesme – on je njoj napisao simpa singl 'You Don't Love Me (Like I Love You)', a ona njemu još i bolju 'It's Only Pain', također singl. Pritchard je kasnije povezivan i s britansko-holivudskom zvjezdicom Mischom Barton, ali to je već neka druga priča...

Nešto 'teži' drugi album, 'Konk' iz 2008. također je pogodio u metu – ako je meta bila broj 1 britanske top liste albuma, ali i ako se ciljalo na kompaktnu kolekciju mahom trominutnih a bogatih i ovaj put mrvicu žešćih pjesama. Drugi album povijesno je najteža stepenica u karijeri bilo kojeg izvođača i može se ipak reći da su je The Kooks uspješno preskočili, iako svoj šarmantni debi ni približno nisu nadmašili, a da nije sjajne, kvintesencijalno britanske, Kinks-ovske 'Mr.Maker' (što vjerojatno nije slučajno jer je album snimljen u studiju koji pripada Rayu Daviesu, a koji se zove, gle čuda, 'Konk') i još par stvari, dojam bi bio još i slabiji.

Sve navedeno znači da se dug prenosi na treći, upravo objavljeni album, koji, odmah se mora reći, ponovno ne ispunjava ogromno obećanje njihova debija. Iako su zadržali producenta s prva dva albuma, Tonyja Hoffera (koji je, između ostalih, radio i s Beckom, Depeche Mode, Air i Belle & Sebastian), prilično su promijenili zvuk. Umjesto svojih prepoznatljivih, vrckavih indie gitara, bilo električnih, bilo akustičnih, koje su ovdje u velikoj većini pjesama ili izbačene ili zakopane duboko u pozadinu (i završnu trećinu albuma), naglasak je stavljen na nešto plesniji, gotovo čisti pop zvuk, pomalo retro (80-e, naravno), pomalo spooky electro, što funkcionira besprijekorno u uvodnoj naslovnoj stvari i najavnom singlu, zaraznoj 'Junk Of The Heart (Happy)', ali na ostatku albuma baš i ne. Sjajna je i završna 'No More Mr.Nice Guy' (koja, doduše, svoj krešendo posuđuje od Bowiejeve 'Let's Dance', ali svejedno), dakle, album počinje i završava na visokoj razini dok se između toga nađe mahovine koliko hoćeš, kao što je primjerice jedna od najtanjih njihovih stvari dosad, ubitačno dosadna 'Fuck The World Off' (što je zapravo umijeće u pjesmi kraćoj od tri minute). Ono što ih ponovno iskupljuje su pitke melodije koje su im očito puno manji problem od generalne ideje kamo bi sa sobom, a kojih ovdje ipak ima nešto manje nego na prethodniku, o debiju da se i ne govori, no još uvijek dovoljno da ih se zasad još ne otpiše. No, krediti su opasno pri kraju...


OCJENA: 6,5/10

Izdavač: VIRGIN/DALLAS
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više