Glazba THIEVERY CORPORATION

Iskusna 'korporacija' ne donosi ništa novo

Šesti album u karijeri vašingtonskih downtempo majstora čije je vrijeme davno prošlo. Ili možda nije?

Svaki trend, hype ili zvuk striktno vezan za trenutak u kojem se odvija neminovno kad tad dođe svom kraju, neki se žanrovi naprosto troše brže od drugih, a rijetko se koji izlizao kao 'ono' što izvode Thievery Corporation. To nedefinirano 'ono' je kroz vrijeme, a Rob Garza & Eric Hilton svoju 'firmu' drže već dobrih 15-ak godina, variralo od bossa nove umotanu u tada jako popularnu chill out odnosno downtempo ili lounge priču, preko duba, acid jazza i world music prizvuka (latino, indijskih, orijentalnih). Dakle, gotovo sve što su momci u karijeri radili danas se doima mrvicu zastarjelo i potrošeno.

Thievery Corporation ipak je iz svega toga uspio iščupati jedno pravo remek-djelo, svoj drugi album 'The Mirror Conspiracy' iz 2000. na kojem je najbolje leglo sve što je imalo prizvuk Brazila i šansone, a koji i danas drži vodu. Nakon toga je sve bio polagani pad, započet na njihovom trećem i vjerojatno najpoznatijem albumu 'The Richest Man In Babylon' iz 2002. na kojem su u priču uveli MC-je iz Trećeg svijeta i radikalno politizirali svoju glazbu. Da se ne bismo krivo shvatili, nema u tome ništa loše, ali je TC tada naprosto ušao u maniru i šprancu iz koje se dobrih desetak godina nisu makli.

'Kultura straha' nastavlja, dakle, političke teme s njihova zadnja tri albuma i teško ga je, bilo zvučno, bilo tematski, razlikovati od prethodnika 'Radio Retaliation' iz 2008. Garza & Hilton i dalje djeluju iz svog domicilnog Washingtona, globalnog centra svega onoga protiv čega se bore, i na tome im treba skinuti kapu, makar je njihov odjek daleko jači izvan Amerike. Rat, globalizacija, neokolonijalizam i eksploatativna politika velesila prema zemljama Trećeg svijeta, kao i neizbježna korporacijska pohlepa, samo su neke od tema kojima se Thievery Corporation već godinama bave i o kojima progovaraju kroz pjevane, govorene ili repane tekstove svojih gostiju. Okidač za skretanje u političke vode početkom milenija vjerojatno im je bila pojava Georgea Busha mlađeg i njegove ekipe.

Što se zvučnog dijela priče tiče, ovdje je TC u svoj ionako prebogati glazbeni miks ubacio i prizvuke reggaea i trip hopa, a album počinje zapaljivim funky boogiejem 'Web Of Deception', nakon toga stvari idu predvidljivim tokom – red političkih budnica umotanih u debeli duboki bas s nekim ne baš poznatim tamnoputim gostom (Ras Puma, Sleepy Wonder i tek nešto poznatiji Mr.Lif) kao 'glasnogovornikom', red 'tiših', kao s početka njihove karijere zaostalih stvari u kojima dominiraju ženski vokali (također manje poznati – Lou Lou, Kota, Shana Haligan iz electro-jazz dua Bitter:Sweet) najčešće na diskretnu braziliana podlogu. Potonje su u pravilu uvjerljivije i zvuče svježije, a u paketu s par neizbježnih, ali efektnih instrumentala čine bolji dio albuma.

Treba li uopće reći da je ploča besprijekorno producirana – i dalje vrlo traženi remikseri Garza & Hilton odavno su se u studijskom radu izvještili do savršenstva. Nije 'Culture Of Fear' slab album, TC je preiskusna 'korporacija' za takvo što, ali naprosto ne donosi ni grama novoga, tako da teško može biti zanimljiv ikome tko nije dugogodišnji fan, ostalima se i dalje preporuča bezgrešni 'The Mirror Conspiracy'...


OCJENA: 7/10

Izdavač: ESL MUSIC/MENART
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više