Glazba ŠEĆER ZA KRAJ EXITA

Uz Beth Gibbons i Portishead do zvučnog savršenstva

Koncert trenutka, dana, festivala, godine pa nadalje – tim riječima bismo opisali nastup Portisheada posljednjeg dana na Exitu kad bi nam zabranili korištenje superlativa

Gradacija kojom smo bez lažne skromnosti opisali prvi nastup Portisheada u regiji, osim što jasno progovara naš stav, precizno opisuje sam koncert kao neprekidan tijek koji raste i uspinje se, fino, nježno i elegantno, prema prostorima čistih suzvučja, omatajući nas zavodljivom melodijskom niti kao osnovom koncerta.

Melodijski kontinuitet, zbog kojeg nije bilo naglih energijskih skokova, uspona i padova, pružio je mogućnost portisheadovcima da na vrlo zanimljiv način povežu dva bitno različita zvuka u svojoj karijeri, ispreplevši pjesme s prva dva albuma s pjesmama trećeg. Tako se tijekom cijelog koncerta odvijao susret starog i novog, od 'Mysterons' i 'The Rip', 'Magic Doors' i 'Sour Times', 'Wandering Star' i 'Machine Guy', do završnog klimaksa u 'Roads' i 'We Cary On' te je stvoren vrlo zanimljiv glazbeni dijalog koji ni u jednom trenutku nije prerastao u zvučni sukob.

Na mikro planu, svaka pjesma je imala zasebnu gradaciju do finog finalnog klimaksa, no kojim nije lomila ritam cjeline, već ga je konstantno podizala, gradeći zvukovne svjetove na čvrstim temeljima prethodnica.

Sve to ne bi bilo moguće da za mikrofonom nije bila jedinstvena Beth Gibbons koja je svojim čarobnim glasom Portisheadove zavodljive melodije pretvarala u vrhunske glazbene trenutke. Scenski izuzetno diskretna, što joj samo dodaje na privlačnosti, Beth je savršeno čiste zvučne svjetove oblikovala u vlastitim nutrinama, iz kojih su nevjerojatnom lakoćom, u bujicama ili diskreciji, istjecale gotovo opipljiva sjeta i emocija ogoljene od bilo kakvih suvišaka.

S Bethinim glasom savršeno se preplitala i nadopunjavala gitara Adriana Utleyja, diskretno je prateći da ne bi 'zasmetala' te finim solažama održavajući melodijske niti u trenucima kad bi Beth utihnula. Geoff Barrow na bubnjevima stvarao je male ritmičke bisere koje je odmjereno umetao u cjelinu, a druga bubnjarska palica, Dave MacDonald, vrlo je sigurno i pažljivo držao 'ritmičku svijeću melodiji'.

Na tragu zvučnog bili su video zid i rasvjeta, koji su se kretali od diskrecije i čistog minimalizma do filmskog i animacijskog pretakanja iz jednog kadra u drugi, naglašavajući atmosferičnost te igrom svjetla nenametljivo ističući diskretnu Beth u prvi plan.

U putovanju u neke bolje melodijske svjetove čak su nam i pljesak i uzvici oduševljene publike znali zasmetati, uznemirivši plemeniti zvuk koji nas je, i same oplemenjene, držao u carstvu savršenih milozvučnosti još dugo nakon što je zastor pao. Žrtvom Portisheadove magije pali su Nick Cave i njegovi Grindermani koji su kontemplativnost zamijenili ludo moćnom bukom, vikom i urlikom, tako oprečnim profinjenom Bethinom glasu i tako dalekim našoj uljuljkanosti u čaroban svijet Portisheada. No to nikako nije do Nicka i prijatelje, već do 'satničara'.

Portishead: Roads
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više