PULP NA EXITU

U očekivanju Godota, pardon, Jarvisa Cockera

Bionic
Reading

Zvijezde ovogodišnjeg Exita, Pulp, ponudile su nam zvjezdanu uvertiru, scenski šou i nastup Jarvisa Cockera, ali i ukazale na kvalitativnu neujednačenost svog glazbenog opusa

Prvi dan Exita većina pažnje posjetitelja bila je usmjerena prema Main Stageu na kojemu su bombastičan početak festivala osigurali Atheist Rap, Bad Religion, Darkwood Dub i Arcade Fire, sve redom jaka glazbena imena koja su privukla rijeke posjetitelja, ali i koja su bila, paradoksalno, tek uvertira za slavni Pulp, zvijezde večeri i festivala u cijelosti.

Sigurni smo da se neki posjetitelji Exita i čitatelji tportala ne slažu s iznijetom tezom, ali smo u isto vrijeme još sigurniji da bi je isti čas potpisala jedna osoba – prvi čovjek Pulpa, Jarvis Cocker

Našoj i Jarvisovoj tezi sve je išlo na ruku. Pulpov koncert najavio je veliki vatromet kakvog se ne bi posramila niti jedna ribarska fešta na Jadranu, nakon čega je uslijedila duga i preduga priprema za sam nastup. Ta uvertira u Pulp bila je omotana velom tajni, odnosno zastora, iza kojega su neke nedefinirane siluete radile nešto nedefinirano, što je publika popratila jasno definiranim uzvicima oduševljenja i poziva na glazbenu akciju, i sve to omotano dramatičnom glazbom koja se – vrtjela ukrug. Na tragu beskonačnog odgađanja bio je idejno zgodan poziv na komunikaciju pomoću laserom oblikovanog teksta na zastoru, što je trajalo predugo, a dodatno je razvučeno prijevodima na srpski jezik.

Kad se zastor konačno dignuo i ukazali se Jarvis i ekipa u društvu velikog i vrlo 'razigranog' video zida, publika je na prve taktove hita 'Do You Remember The First Time' eksplodirala. No, kako već jest s eksplozijama, nakon snažne, ali kratke buke slijedi zastrašujuća tišina. Upravo između te dvije krajnosti, erupcije oduševljenja i tihe odsutnosti, kretao se nastup Pulpa na Exitu.

Razlog tome ne leži u lošoj izvedbi, odnosno neraspoloženosti benda ili publike, već u Pulpovom neujednačenom opusu koji se sastoji od jednog kultnog albuma, 'Different Class', nekoliko hitova i megahita 'Common People' te znatno slabijeg ostatka. Takav opus primorao je članove benda da svirku koncipiraju oko nekoliko hitova s velikim finalnom u spomenutoj himni autsajdera. Tako je posljednja trećina koncerta prošla u iščekivanju velikog finala i povremenom pjevušenju u bradu 'I wanna live like common people', a nikad nije dobro kad publika jedva čeka da bend stigne do posljednje pjesme.

Vratimo se na početak priče. Cijelim šouom dirigirao je Jarvis Cocker koji je od trenutka kad je zastor podignut preuzeo sve konce nastupa u svoje ruke, u prepoznatljivoj pozi autsajdera s pogrbljenim leđima i nogama lagano savinutim u koljenima ili skakućući po zvučnicima i ostalim povišenjima na sceni. Tijekom cijelog koncerta Jarvis je vrlo uspješno komunicirao s publikom, između pjesama je zapričavajući, unutar pjesama zavodeći, što nikako nije bilo bez šarma, dapače. Ipak je on stari medijski lisac.

A kako je zvučao? S prohujalim godinama, potocima alkohola i brdašcima droge glas mu je malo ogrubio i produbio se te izgubio elastičnost i lakoću pjevanja, no u cjelini je zvučao vrlo dobro. Ostatak Pulpa zvučao je još i bolje, vrlo moćno i uvjerljivo, no oni su na sceni ionako tek Jarvisov zvučni okvir.

Paradoks Jarvisove (scenske) veličine kulminirao je na samom kraju u kojemu je zapjevao kako samo želi živjeti poput običnog čovjeka, usput upijajući svim porama svoju ulogu većeg od života.

'Common People'