Glazba DANGER MOUSE & DANIELE LUPPI: 'ROME'

Spaghetti western za novi milenij

Dugo očekivani talijanski ili, preciznije, 'špageti' projekt Danger Mousea s talijanskim filmskim skladateljem Danieleom Luppijem i uz pomoć Norah Jones i Jacka Whitea, konačno je 'vani' i sasvim u skladu s očekivanjima

Brian Burton, a.k.a. Danger Mouse, empirijski je dokazano, najbolje funkcionira u raznoraznim suradnjama, od vlastitih projekata Gnarls Barkleyja (s Cee Lo Greenom) i Broken Bellsa (s Jamesom Mercerom iz oregonskih The Shinsa) do razvikanih produkcija za druge (od Gorillaza i Becka preko Grammyjem nagrađene suradnje s The Black Keys, do sljedećeg albuma U2). Poznat je i po hrabrom križanju stilova i žanrova, ali i alkemičarskom spajanju nespojivog, uostalom projekt koji ga je 'probio' bio je 'The Grey Album' iz 2004, amalgam slavnog 'Bijelog' albuma Beatlesa (pravim imenom 'The Beatles' iz 1968. godine) i 'Crnog' Jay-Z-a ('The Black Album' iz 2003. godine).

Zbog svega navedenog, u 'šmekerskim' se krugovima s velikim nestrpljenjem očekivala njegova talijanska ploča, posveta prašnjavim špageti vestern soundtrackovima 60-ih i 70-ih Ennija Morriconea (i drugih, ali najviše ipak Morriconea) na kojoj radi još tamo od 2006. Talijanskog filmskog i TV skladatelja i producenta Danielea Luppija Burton je zapazio još 2004, kada mu je u ruke dospio Luppijev album 'An Italian Story', također svojevrsna posveta naslijeđu besmrtne talijanske filmske glazbe. Burton ga je zatim angažirao da mu aranžira gudače na debi albumu Gnarls Barkleyja 'St. Elsewhere' (2006) i tu se vjerojatno zametnula ideja talijanskog projekta. Nije poznato kad su u priču ušli Jack White i Norah Jones, ali oni ovdje više dođu kao šlag na već ionako grandioznoj torti.

Studiozni pristup projektu zahtijevao je i autentične lokacije i aktere, pa je dobar dio albuma snimljen u rimskim studijima Forum s učešćem mnogih nekadašnjih suradnika Ennija Morriconea, poput zbora Cantori Moderni ili pak 76-godišnje Edde Dell'Orso, poznatog vilinskog soprana koji je obično pjevao harmoniju bez teksta u mnogim Morriconeovim djelima. Koristilo se i mnoštvo rijetkih onodobnih instrumenata, analogne opreme i efekata, pa je konačni rezultat ispao prilično impresivan i u svojoj autentičnosti, ali i, što je puno važnije, nadahnuću.

Od prvih taktova, odnosno negdje 45. sekunde uvodne 'Theme Of Rome' kad prvi put čujemo glas Dell'Orso, nekako znamo da smo na pravom mjestu i da su Burton i Luppi gotovo savršeno 'skinuli' Morriconea. Od ukupno 15 pjesama, devet su instrumentali, odnosno poluinstrumentali (ako ne računamo pozadinske harmonijske vokale), i to je bolji dio albuma. U preostalih šest pjevaju Jack White i Norah Jones, bilo zajedno, bilo pojedinačno i to, da se krivo ne shvati, uopće nije loše, ali je ipak mrvicu inferiorno svim onim slatkim malim orkestralnim minijaturama koje čine ostatak albuma. Dok za Whitea, koji zadnjih godina kao da ne zna kud bi od svih tih silnih paralelnih projekata, ovo nije neko preveliko iskakanje iz vlastite kože, jedva prepoznatljiva Norah Jones na 'Romeu' zvuči znatno dramatičnije i utoliko zanimljivije nego inače. I da njih dvoje nisu na albumu, konačna ocjena ne bi bila ništa manja, dapače.

Neobičan album, prepun sjajnih momenata, finih orkestracija i savršeno pogođene prašnjave, zadimljene atmosfere filmskog žanra koji je njegova glazba daleko nadživjela, album za koji se iz aviona vidi da je rađen s ljubavlju i razumijevanjem materije koje imaju samo istinski fanovi.


OCJENA: 8,5/10

Izdavač: PARLOPHONE / DALLAS
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više