Film PETER KUBELKA:

'Koncept razmišljanja samo je mit'

Prvak austrijske filmske avangarde i jedan od najznačajnijih redatelja eksperimentalnih filmova uopće, na ovogodišnjem se festivalu 25 FPS predstavio dvjema retrospektivama te predavanjem o svom radu

Peter Kubelka (76) umjetnik je i teoretičar koji se bavi umjetničkim oblicima filma, kulinarstva, glazbe, arhitekture, govora i pisma. Od početka 50-ih vodeći je predstavnik međunarodnog avangardnog filma. S tek 63 minute dugom filmografijom unaprijedio je film metaforičkim i metričkim montažama, koje pridaju veliku pozornost opipljivim značajkama i mehanici svojstvenima samo filmu. Osnivač je i kustos Austrijskog filmskog muzeja od 1963. te suosnivač centra Anthology Film Archives u New Yorku (1978). Od 1980. predaje na Umjetničkom sveučilištu u Frankfurtu, gdje je od 1985. do 1988. obnašao i dužnost rektora. Godine 1980. počinje predavati i 'Film i kulinarstvo kao umjetnost'. Prvak austrijske filmske avangarde i jedan od najznačajnijih redatelja eksperimentalnih filmova uopće, na ovogodišnjem se festivalu 25 FPS predstavio dvjema retrospektivama te predavanjem o svom radu.

Na predavanju ste usporedili profesiju filmaša s krojačkim zanatom. Možete li nam detaljnije pojasniti na koje ste dijelove kreativnog procesa željeli ukazati tom usporedbom?

Ovom usporedbom htio sam postići da ljudi shvate da je stvaranje filmova u usporedbi s digitalnom komunikacijom još uvijek povezano s materijalom koji je opipljiv, kao što krojač radi s konkretnom tkaninom. Krojač ima materijal, reže ga škarama, uključen je i angažiran u radu rukama. Po meni je kinematografija još uvijek medij koji je arhaičan, znači to nije medij dvadesetog stoljeća, već medij koji više pripada 19. stoljeću. Za mene je najvažnija stvar kod kinematografije da se u nju može integrirati inteligencija tijela, kao u aktivnostima postolara, pijanista ili krojača. Ja sam npr. radio filmove bez stolova za montažu, bez soba za projekcije. Nisam ni osjetio filmove u samom procesu nastanka sve dok nisu bili završeni, a radio sam samo rukama, ljepilom i maštom. Prvo sam konstruirao vizije u imaginaciji, a onda ih konkretizirao. To se ne može postići digitalnim medijem. Mislim da je to jako bitno razlikovati stvaranje filma od digitalnog procesa stvaranja.
Naravno da je interakcija ono što čini digitalno stvaranje filmova velikim, no postoji razlika između toga da samo pritisneš neki gumb i toga da zaista nešto držiš u rukama. U tom ste slučaju puno više kroz sam materijal povezani s onim što radite.
Nemam ništa protiv novih medija, samo želim napraviti razliku, nisam zadovoljan današnjom situacijom, kada ljudi kažu da naprave film, a zapravo su napravili digitalnu projekciju. Postoje drukčiji zakoni i to je drukčiji proizvod, ne treba miješati te dvije stvari. Ne smatram da je digitalni medij bezvremenski kontinuum u filmskoj industriji. Film je film, a slika je slika. Postoji velika razlika, vjerujem da će medij filma opstati i da u konačnici neće biti zamijenjen digitalnim medijem, budući da digitalni medij samo imitira kinematografiju i nije imao velikih rezultata. U početku kinematografije ljudi su željeli imitirati kazalište, a tada su to su bili najgori filmovi. Filmovi su morali naći vlastiti put, digitalni medij je također u procesu pronalaženja vlastite duše i sve više se udaljava od kinematografije, što je dobro i za kinematografiju i digitalni medij.

25 FPS
Unsere Afrikareise
Manipulacija sličice za sličicom, razmještanje zvuka i slike te ponavljanje stalni su aspekti Vašeg rada. Što repetitivnošću nastojite prenijeti gledateljima?

Ono što kinematografija može donijeti 'ljudskoj životinji', nije samo pripovijedanje, već rapidne serije vizualnih poticaja koje donose vizualno ritmički događaj. To je nešto što nijedan drugi medij dotad nije uspio. Kinematografija može otvoriti nove načine razmišljanja zato što je naše razmišljanje uvijek uvjetovano medijima. Ne postoji apstraktno razmišljanje. Postoji samo slikovno razmišljanje, strukturalno razmišljanje, glazbeno, književno razmišljanje. Živimo pod diktaturom jezika. Uvijek sam polemički nastojao naglasiti da se ne može potpuno prenijeti medij u jezik, govor. Primjerice, ono što kipar napravi nikad se ne može opisati, to je vrlo važno. Digitalni sistem uvijek se mora pisati kad se programira, nema analognosti, deskriptivan je. Isto tako filmaš može uzeti film i oblikovati ga. No, to ne znači da on doslovno ispriča neku priču s tim. Nisam sklon miješanju različitih stvari. Isto je tako s kuhanjem, volim čiste okuse. Prezirem originalnost ili siljenu originalnost, vjerujem u jednostavnost.

Kako se u tu generalnu sliku uklapa eksperimentiranje?

Ne želim da me se smatra eksperimentalnim. Eksperiment je pejorativni naziv koji je potekao iz industrije, koji govori da ono što radite nije proizvod nego da samo iskušavate stvari. Moja preokupacija hranom je proizašla iz bavljenja filmom, kao pravi autonomni oblik. Kada sam došao u Ameriku i počeo predavati, mnogi ljudi su tvrdili za kinematografiju da je drugorazredna umjetnost, da je ovdje samo kako bi reproducirala kazališnu umjetnost. Tada sam započeo tražiti kriterije drugih umjetnika. Tehnika ekspresije je metafora. Kad sam se vratio proučavanju slikarstva, arhitekture, odjednom sam shvatio da kuhanje funkcionira na temelju metafora, budući da izražava pogled na svijet. Nije samo autonoman oblik umjetnosti, već je najstariji oblik jer davno prije nego što su ljudi bili zainteresirani za slikarstvo, bili su zainteresirani za preživljavanje i hranjenje. Kao i kod drugih životinja, ne postoji stvarna razlika između nas i krava, što čini čovječanstvo puno većim u dostignućima i puno impresivniji je način na koji je 'Bog' sve stvorio.

Spomenuli ste da su vas često inspirirali autori nadahnuti religijom. Kakav je vaš pogled na religiju i njezinu ulogu u suvremenom društvu?

Ne mogu razumjeti kako netko može biti religiozan. Ili u današnje doba vjerovati u besmrtnu dušu, čuda, imati taj naivno dječji pogled na svijet. A s druge strane, jako su me se dojmila djela koja su proizašla iz religioznog pogleda na svijet i religioznih stvaralaca. Religija je osjetljiv problem. Primjerice, J. S. Bach, jedan od najvećih svjetskih kompozitora nadahnuo me više nego itko drugi, ne bih volio da sam to propustio u životu, a on je bio duboko religiozna osoba. Za mene je religija kulturološki fenomen, a ne nešto na što treba obraćati znanstvenu pažnju, nije na istom nivou kao fizika ili matematika. No, uvijek je teško razgovarati o raznovrsnim kulturalnim činjenicama, ukoliko su ljudi različiti.

Možete li objasniti razloge zbog kojih zabranjujete prebacivanje vaših filmova u digitalni oblik?

Da, ne dozvoljavam da se moji filmovi kopiraju na DVD odnosno da se prebacuju u digitalne medije. Imam polemički pristup tome. Jednostavno to negiram kako bi kinematografija preživjela. Kada se film prebacuje u digitalni medij gubi se mogućnost njegovog razumijevanja. Moji filmovi su mogli biti zamišljeni samo putem filmskog medija. Vjerovanje da netko ne može izuzeti sadržaj iz jednog medija i staviti ga u drugi vrlo je snažno, a onda dolazimo do toga da je koncept razmišljanja samo mit. Naime, ne postoji nešto što zovemo razmišljanjem. Postoji um kojim primamo podražaje iz svijeta, a ono što smatramo razmišljanjem je sama činjenica da smo sposobni nešto usporediti i sve iz toga proizlazi. Npr. cijeli glazbeni govor posljednjih tisuću godina dolazi iz najjednostavnijeg materijala, jednaki intervali koji se ritmički ponavljaju, mjere koje su podijeljene u dva ili tri i to je sve. Sva muzika od 12. stoljeća do današnjih dana napisana je putem takvog medija.

Možete li izdvojiti suvremene pravce ili neke po vama posebno vrijedne autore u avangardnoj filmskoj umjetnosti?

Avangardni i eksperimentalni film danas cvjetaju, pričao sam s organizatoricama 25 FPS-a koje su u selekciji pogledale 1.500 filmova da bi došle do konačnog odabira za konkurenciju, a to je ogromna količina radova. Ne želim raspravljati o kvaliteti, ali ako se uzme u obzir sama količina, to je začuđujuće. Na festivalima sličnog tipa prije pedeset godina našlo bi se jedva 30-ak uradaka. To je nešto što ne radim već nekoliko godina, toliko puta sam se već opekao. Ne sudjelujem više u ocjenjivačkim žirijima, jednostavno ne mogu pogledati toliku količinu materijala. Dok sam u prošlosti intenzivno radio na tome, pokušavao sam pogledati sve što sam smatrao važnim, a danas nijedna osoba ne može to sama odraditi. Zato je profesija kuratora postala jako bitna, potrebno je imati druge ljude koji mogu procijeniti kvalitetu za vas, postoji cijela piramida ljudi koji doprinose, no ja to više ne želim raditi. Nemam više toliko vremena, želim raditi druge stvari.

Od 70-ih bavite se povezivanjem opće povijesti filma s kulinarskim umijećem, usmjerenim na tzv. neindustrijsku kuhinju. Što vas je tome privuklo i što nalazite zanimljivo u tome?

Kuhanje mi je pružilo nevjerojatnu količinu informacija o 'ljudskoj životinji', vrlo je zanimljivo. Kratak primjer iz vaše sredine: pljeskavica. Punjena je sirom i kada izrežete komad i stavite ga u usta, u isto vrijeme možete analizirati i sir i meso. Također može biti slučaj da prvo pojedete sir, a zatim meso. Ljudi koji su stvorili to jelo htjeli su u isto vrijeme moći apsorbirati oba okusa. Ukoliko nešto jedete, to što jedete mora biti pod vašom vlašću jer ništa ne želi biti pojedeno - ni životinja ni biljka. Kad imate jelo pred sobom, ono se pretvara u demonstraciju vaše moći nad svijetom. Ako jedete ribu, onda ste vladar mora, ako jedete sir, kralj ste ovce ili krave, a kad je u kombinaciji s mesom dokazali ste da ste, takoreći, dupli kralj. Vladate ravnicama gdje krave pasu i kralj ste životinja koje su bile zaklane. Punjenje stvari je bio izum u mnogim kulturama: kao okruglice sa šljivama ili punjene paprike. One su skulptura, tako se dolazi do saznanja da su nove skulpture jestive, a stare od kamena, nisu imale tu svrhu. Znači jestive skulpture su bile puno prije nejestivih skulptura. Hrana se može sagledati u psihoanalizi osobe: dvije osobe nikad ne mogu skuhati jednako iste stvari. Ukoliko, naravno, ne rade strojevima. Kuhanje je kao rukopis, vrlo osobna aktivnost. U tome se prepoznaju razni karakteri: pohlepa, nemarnost, neurednost. Osobnost se prepoznaje u jelu koje je pripremljeno, dođeš, pogledaš, pojedeš i znaš kakva je ta osoba. Kuhanje je bogato polje za analizu našeg svijeta, koje još nije dovoljno prepoznato. Vrijeme koje sam potrošio analizirajući hranu bilo je puno važnije nego analiziranje eksperimentalnog filma.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još