Film DANILO ŠERBEDŽIJA:

Imati u ekipi Luciju i Radu plus je svakom redatelju

  • Autor: tportal.hr
  • 29.6.2010 10:05:07
  • 28.6.2010 15:07:16

Danilo Šerbedžija jedan je od tri debitanta na 57. festivalu igranog filma u Puli, a u Areni će se predstaviti crnohumornom komedijom 'Sedamdeset i dva dana'

Obitelj Šerbedžija dobro je poznata filmska obitelj, no tek s Danilom dobila je i redatelja. 'Sedamdeset i dva dana' nastajala su dugo, imaju vrlo snažnu glumačku postavu (Rade i Lucija Šerbedžija, Krešimir Mikić, Bogdan Diklić, Mira Banjac, Dejan Aćimović, Nebojša Glogovac…) i gotovo će sigurno izmamiti smijeh gledatelja. Oni koji poznaju Danila Šerbedžiju tome se neće nimalo iznenaditi. Uostalom, da ne snima filmove bio bi glazbenik ili vlasnik 'kafane', a oboje, ako ništa drugo, garantira dobru zabavu.


Sedamdeset i dva dana vaš su dugometražni prvijenac – koliko je lakše, odnosno teže, debitirati u dugom metru uz pomoć etabliranih članova obitelji?
Imati u ekipi Radu i Luciju je plus svakom redatelju, pa tako i meni. Najveća korist koju sam imao od njih je što su oni od početka u ovom projektu, razgovarali smo o scenariju, lokacijama i razmišljali zajedno o bezbroj sitnica važnih za priču. Lucijini savjeti za glumačku podjelu su bili vrlo korisni, ona ima nevjerojatan osjećaj za to, a Radina najveća pomoć je bila na samom snimanju kad je svojim iskustvom zajedno s Bogdanom Diklićem pomogao neke scene učiniti još boljima.


Koliko ste pripremali svoj dugometražni debi?
Definitivno predugo. Ideju za scenarij vučem još od služenja vojnog roka u Mariboru 1989. godine. Scenarij sam napisao za vrijeme studija u Americi 2002. godine i tek sada ga uspio snimiti. Nadam se da neću morati tako dugo čekati na drugi film. Jedan od problema je bila činjenica da sam studij režije završio u inozemstvu i, kad sam se vratio, nisam znao odakle početi i kome se obratiti. Dugo sam lutao, prepravljao scenarij, tražio producenta i pokušavao pohvatati konce ove široke filmske mreže koju mladi redatelji u Hrvatskoj već tijekom svog studija pletu. Prekretnica je bila kad me nazvao Ivan Maloča, kojem je Lucija na prepad gurnula scenarij u ruke, i rekao da želi producirati moj film.



Glumačka postava filma je uistinu impresivna: kako je bilo surađivati sa svim tim snažnim imenima hrvatske i srpske kinematografije?

Surađivati sa svim tim glumcima je bilo predivno. Radino, Dikovo i Mirino iskustvo ispreplitalo se s energijom i talentom Kreše i Živka. Zatim Aćim, Pređo, Lucija, Nebojša Glogovac i ostali. Sa svima njima je bilo iznenađujuće lako raditi. Oni su profesionalci i nije bilo ni najmanjeg problema, uostalom - vrlo često je najlakše raditi s najvećima. Barem sam ja imao tu sreću. Zapravo, najvažnije je pri slaganju glumačke podjele razmišljati i o glumcima samima, njihovim navikama i karakteru te kako će se slagati s drugim glumcima.


Kada bi vam zlatna ribica ponudila jednu želju za izbor bilo kojeg glumca za sljedeći film, koga biste izabrali i zašto?
Uh, teško pitanje. Mojih najdražih stranih glumaca Paula Newmana i Jean-Paula Belmonda više nema, a na svijetu ima toliko genijalnih glumaca i glumica da ne bih mogao složiti niti listu od njih 20. Ako bi zlatna ribica bila neumoljiva u svom zahtjevu, uvijek bi izabrao Bogdana Diklića. Zašto? Nemam pravi odgovor za to. Još od mojih školskih dana bio mi je užitak gledati ga na platnu, a još veći je užitak raditi s njim i biti s njim u društvu.


Crni humor odnosno komedije uopće nisu čest slučaj u hrvatskoj kinematografiji posljednjih godina. Je li vaš film ciljani izbor ili produkt osobnih afiniteta?

Ciljani izbor sigurno nije. Moglo bi se reći da je produkt mojih osobnih afiniteta jer su mi komedije, pogotovo crne (naravno, ako su dobre) jedan od dražih žanrova. Kad sam krenuo pisati scenarij, nisam razmišljao o tome koji žanr bi bolje prošao kod publike, sumnjam da netko može na taj način pisati scenarij. Ja sigurno ne mogu.


Film ima velik potencijal u smislu privlačenja publike – koliko vam je ta sastavnica bitna? Često čujemo ili pročitamo od hrvatskih redatelja da ih gledanost filma i ne muči previše.

To je škakljivo pitanje. Mislim da nikad sa sigurnošću ne možeš biti siguran u prolaz filma kod publike. Lagao bih kada bi rekao da mi nije bitno koliko ljudi će pogledati film i naravno da želim da što više ljudi dođe u kina i pogleda film, ali ne zbog moguće zarade koja u našim okvirima skoro pa i ne postoji, nego zbog nekog priznanja da se sav taj napor i trud mene i ekipe isplatio.

Životno ste vezani uz Pulu, očekujete li prednost domaćeg terena kad dođe do recepcije publike?

U Puli sam proveo velik dio svog života i imam dosta prijatelja. Bilo bi mi jako drago kad bi publika dobro prihvatila moj film. Nadam se punoj Areni, a reakciju publike zaista ne mogu predvidjeti. Poznajući Puležane, mislim da će im se moj film svidjeti.


Osim kao redatelj, u 'Sedamdeset i dva dana'
pojavljujete se i kao glumac odnosno glazbenik – da se ne bavite redateljskim poslom, što biste radili?
Ne mogu se zamisliti u nekom drugom poslu. Na papiru sam još i profesor filozofije i starogrčkog, ali zaista se ne vidim u učionici. Možda bih bio glazbenik, svirao i pjevao u nekom rock bendu, ali ne znam od čega bih onda živio. Glumac? Gluma je vrlo privlačna, ali dosta je dvoje glumaca u obitelji, treba netko biti i iza kamere. Ne bi bilo loše biti gazda kafane, vlasnik nekog nogometnog kluba ili kapetan broda.

Više o festivalu pročitajte na službenim stranicama.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još