Film NASILJE IZ ZABAVE

Tinejdžerski sadizam inspirira filmove

  • Autor: V.G.
  • 28.11.2008 16:42:03
  • 25.11.2008 16:13:58

Tinejdžeri izvan kontrole ne muče samo hrvatsko društvo – porast maloljetničkog nasilja, kao i porast njegove okrutnosti, zabrinjava sve na potezu od Britanije do Japana, a rezultat su i filmovi inspirirani njime: najpoznatiji naslov, 'Funny Games', trenut

Oni su mladi, profinjeni i odjeveni u nevino bijelo; igraju golf, žive savršeni zaštićeni život i pripadaju onome što u Hrvatskoj volimo nazivati zlatnom mladeži. I uza sve to, potpuni su psihopati.

Kada je 'Funny Games' 1997. godine došao u kina, dokazao se kao jedno od remek-djela proslavljenog njemačkog redatelja Michaela Hanekea. On je prvi pristojno intelektualizirao i dodatno socijalno razradio klasičnu eksploatacijsku home invasion formulu, ovog puta sadističkim trilerom o dvojici gore opisanih mladića, koji okrutno teroriziraju, muče i polagano ubijaju prosječnu srednjoklasnu obitelj.

Zašto? Zato što mogu.

Tako nekako glasi poruka jednog u moru celuloidnih naslova koji su u posljednjih nekoliko godina preuzeli klasične formule i žanrove eksploatacijske kinematografije (potražiti ih pod terminima: 'home invasion', 'rape & revenge', 'vigilante'...), ne bi li prokomentirali, analizirali ili jednostavno eksploatirali (a najčešće sve to zajedno) trend globalnog porasta maloljetničkog nasilja.

Ova tema u filmu nije od jučer - podsjetimo se odličnog home invasion trilera/horora 'Ils', u kojem su Francuzi i Rumunji zajedničkim silama ispričali impresivnu priču o djeci koja kreću u pohod na glave odraslih, iz zabave. Tu je i američki tzv. 'urbani gang' žanr, koji je na osebujan način još osamdesetih preplavio tržište, s tom razlikom da su tinejdžere najčešće glumili stari konji u glupavim kožnim gay prslucima i kičastom jeansu, a danas briljiraju pravi mladi glumci, zastrašujuće realni i uvjerljivi.

Deset godina nakon originala, Michael Haneke snima remake 'Funny Games' upravo u Americi, ponavljajući paradoks stvaranja nasilnog medijskog sadržaja u svrhu 'kritike nasilnih medijskih sadržaja'. Novi je 'Funny Games' isti kao i original, samo s drugim licima (Naomi Watts, Tim Roth, Michael Pitt...) i na drugom (engleskom) jeziku – gotovo dva sata mučnog psihičkog i fizičkog terora s (nešto starijim) klincima koji ponižavaju i ubijaju starije od sebe, ali i njihovu djecu. Stravičnom, urnebesnom i inteligentnom igrom metafilmskim, brehtovskim razbijanjem četvrtog zida, Haneke dodatno žonglira s emocijama prosječnog gledatelja/sudionika, rastrganog između očekivanog šok-efekta i čistog – u nedostatku boljeg termina – podjebavanja. Ako je remake 'Funny Games' danas najpoznatiji primjer trenda, 'Eden Lake' je svakako najšokantniji i najekstremniji. Fenomenalni britanski triler redatelja Jamesa Watkinsa, surovi je komentar suvremenog britanskog društva, u kojemu zatucane seljačine gladne urbane krvi predstavljaju – djeca.

Riječ je o primjercima moderne, 'chav Britanije', neodgojenim zaljubljenicima u grime i hip hop, koji nemaju apsolutno nikakvo poštovanje prema starijima ili autoritetu bilo koje vrste.

To demonstriraju, prvo, neukusnim provokacijama na račun odraslog para, koji je došao u njihov gradić na godišnji odmor, a potom i opasnim napadima, koji rezultiraju dječjom primjenom onoga što su naučili gledajući 'Hostel' i 'Saw' – muškarca muče bodljikavom živom, noževima i rezanjem jezika skalpelom, a njegovu zaručnicu pokušavaju živu zapaliti. K tome, jedina djevojka među napadačima u ovom filmu zadužena je mučenja i ubijanja snimati mobitelom.

Prisjetimo se, usto, i filma 'Donkey Punch', o kojem smo na ovom portalu već pisali, a u kojem se Britanci ponovo bave svojom problematičnom djecom. Ovog puta riječ je o skupini mladih britanskih turista u Španjolskoj, koji završe na jahti gdje snimaju svoje drogirane orgije. Nakon što jedan mladić odluči isprobati 'donkey punch', udarac u potiljak prilikom orgazma, slučajno slomi vrat djevojci pa uslijede međusobno optuživanje, svađanje i konačno opći pokolj, ispunjen mučenjima, ubijanjima i okrutnošću koju u prvoj, 'sretnoj' polovini filmova ne bismo uopće mogli povezati s tim likovima.

Problema imaju i Japanci. Zapravo, problemi s maloljetničkim nasiljem još su sedamdesetih godina inspirirali cijele žanrove unutar 'sukeban' trenda u japanskoj kinematografiji; osamdesetih, mediji su bili puni tekstova o djeci koja ubijaju roditelje jer ih smatraju 'viškom' i 'smetnjom', a devedesetih su svi stariji od 30 bili u strahu od organiziranih tinejdžerskih bandi koje na noćnim ulicama napadaju, prebijaju i ponekad ubijaju starije od sebe, samo zato što... ih to zabavlja. Takvi su i likovi filma 'Sun Scarred' Takashija Miikea, koji se uhvatio priče tako bliske Hrvatima – priče o maloljetnicima koji čine najgore zamislive zločine, zato što znaju da im kao maloljetnicima zakonski sustav ne može ništa, osim poslati ih na godinu do dvije u popravni dom.

Ovog puta, priča prati mlade psihopate koje u pokušaju ubojstva beskućnika zaustavlja slučajni prolaznik, prosječan pater familias i vjerni radnik u svom poduzeću. Nakon što prebije mlade ubojice, umjesto da postane herojem, policija ga izvrijeđa jer je istukao mlađe od sebe. I to nije sve – banda mu se osvećuje tako što mu otima i ubija kćer, no zakon tu ne može ništa; iako mu je okrutno ubio curicu i bacio njezin leš na smetlište, vođa skupine tek je nakratko zatvoren u domu za maloljetnike, a mediji za sve počinju kriviti oca, argumentom kako bi mu dijete još bilo živo da je te kobne noći, kada je odlučio pomoći nevinom čovjeku, jednostavno gledao svoja posla.

Ne mogavši se nositi s nepravdom, majka/supruga počini samoubojstvo, dok otac/suprug trpi i trpi i trpi... pa nakon sat i pol depresije i nihilističkog crnjaka, shvati da mora uzeti zakon u svoje ruke te pretvoriti dramu u vigilante akcić, tj. da je osveta jedino što će mu omogućiti da umre spokojan.

A kao što svi znamo, osveta je uvijek neurednija nego što je planirano, pa nas trag krvi koji ostaje za njome i ovog puta podsjeća na to da je izbor vrlo jednostavan, čak i na Dalekom istoku – ili će sustav funkcionirati ili će se ulice pretvoriti u Divlji zapad.

Filmovi su, u tom smislu, i zabava i upozorenje, a kako se stvarnost uvijek na kraju pokaže gorom i luđom od fikcije, možda je vrijeme da upozorenja svi počnemo shvaćati nešto ozbiljnije nego do sada?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još