Film CLAUDIA TOSI ZA TPORTAL:

'Nacionalnost mi ne znači ništa, a religija još manje'

'Nogometna priča Mostara metafora je povijesti grada', objašnjava redateljica dokumentarnog filma 'Mostar United', Talijanka Claudia Tosi, koja u ekskluzivnom intervjuu za tportal objašnjava kako se našla u žrvnju bosanskohercegovačkog nacionalizma, pričajući o nogometu, mržnji, nadi i šetnji po minskom polju

Rat, nacionalizam, nogomet, odrastanje, bijeg, nostalgija, mržnja, BiH, Mostar i Europa – svi ovi motivi isprepliću se u dokumentarnom filmu 'Mostar United' talijanske redateljice Claudije Tosi, miljeniku europskih dokumentarnih festivala, poput IDFA-e, GenovaFF, Slobodne zone te nedavnog pobjednika mariborskog festivala DokMa. Film je odnedavno konačno i u hrvatskoj distribuciji, kao dio programa zagrebačkog Dokukina CROATIA. 'Mostar United' ocrtava atmosferu u kojoj odrastaju mladi Mostarci, kamerom prateći Mensuda, trenera kadeta i juniora legendarnog nogometnog kluba Velež koji, osim nogometu, dječake poučava tome da 'svaka podjela onemogućava napredak'. Film je to o Mostaru danas, potpuno podijeljenom na dvije strane, hrvatsku i bošnjačku, u kojemu se čini da su skakači sa Starog mosta jedna od najljepših poveznica s predratnim gradom.

'Mostar United'
Iako se djeca koju trenira, a među njima i Mensudov sin Dženan, pratički ne sjećaju rata, svakodnevno se susreću s međunacionalnim konfliktima, idu u gimnaziju s dva nastavna programa, u kojima se predaju dvije istine o ratu u etnički podijeljenim razredima. Sve to u gradu koji se nekada dičio zajedništvom i multikulturalnošću. No Mensud ne odustaje, redovito organizira mješovite nogometne turnire, ne bi li igrače naučio vrijednostima jedinstva i prijateljstva.

Odakle uopće jedna Talijanka u cijeloj toj priči?

Moja najbolja prijateljica Svjetlana je iz Mostara, kći srpske majke i hrvatskog oca, ali ako je pitaš 'što je ona', odgovorit će da je jednostavno Mostarka. Nekada je odgovarala 'Jugoslovenka'. Kada je izbio rat, napustila je Mostar. Prvo je došla u Italiju, gdje smo se i upoznale, ali nije mogla ostati jer moja zemlja nije ništa nudila izbjeglicama. Tada se u Nizozemskoj pridružila svom dečku iz Sarajeva, ne bi li s njim otputovala u Kanadu. Nikada se nije htjela vratiti u Mostar, iako sam mislila da bi bilo dobro za nju da se suoči s duhovima, pobijedi strahove i vidi svoju obitelj. Odgovarala bi da se nikada neće vratiti, da je previše bolno. No ti duhovi i osjećaj protjeranosti nisu joj pomagali u životu. A pričala mi je toliko divnih stvari o prijeratnom Mostaru da sam se zaljubila u grad i konačno ga odlučila posjetiti. Bio je potpuno drukčiji od Mostara koji je postojao nekad i koji postoji danas. Ulice su bile prazne, a ruševine posvuda. Vlada je bolna atmosfera ništavila. Išla sam mnogo puta s kamerom i snimila puno materijala. Posjetila sam njezinu obitelj i sva mjesta koja je voljela i spominjala u svojim pričama. Iz tih sam snimaka načinila film 'Privatni fragmenti Bosne', u kojem sam suočila Bosnu i Hercegovinu koju sam iskusila s Bosnom i Hercegovinom iz njezinog prijeratnog djetinjstva. Naši dugi telefonski razgovori bili su soundtrack filma.

Moja je ideja bila pokazati da nema razloga za strah. Stvari su se promijenile, ali ona se ne bi trebala bojati jer strah je puno gori od loše stvarnosti. Dok sam još montirala film (što ona nije ni znala), napokon je otišla kući i telefonom me pitala: 'Claudia, zar se ne osjećaš neugodno dok hodaš istim ulicama kojima još uvijek hodaju ljudi koji su ubili moj grad?' Nisam se osjećala neugodno. To me šokiralo. To me pitanje učinilo svjesnom da ne mogu suditi njezine izbore ili izbore bilo koje osobe koja je odlučila ostati ili otići. Također, shvatila sam da svojim filmom samo grebem po površini i htjela sam ići dublje. Htjela sam saznati je li išta ostalo od 'balkanskog Montmartrea' o kojem je pričala moja prijateljica i koji joj je bolno nedostajao. Ali film koji sam ja završavala nije mogao biti mjesto za razvijanje te teme. Tako je rođena ideja za 'Mostar United'. Postoji snažna veza između mog prvog i mog drugog filma, iako su stilski posve različiti. Prvi je snimljen kao poklon mojoj najboljoj prijateljici, u kućnoj radinosti i vlastitoj produkciji, ali bio je uspješan i pretvorio me u profesionalnu redateljicu dokumentaraca te mi omogućio da stvorim širu publiku za 'Mostar United'.

A odakle odluka da se priča o nacionalizmu i poslijeratnom Balkanu ispriča kroz sport?

Kad sam Svjetlani rekla da želim snimiti film o tome što je ostalo od 'starog' Mostara, ujedinjenog i antinacionalističkog, pitala sam je za savjet gdje početi s potragom. Naravno, kako je dugo izbivala iz grada, nije znala ništa o tome što je ostalo, ali preporučila mi je da potražim Mostarske kiše i FK Velež. Nekoć davno, san svake djevojke bio je pjevati u Kišama, a san svakog dječaka da igra u Veležu. To su bili simboli grada, a Velež bez sumnje i najveća ljubav Mostaraca. 'Mostar u mom srcu, Velež do groba', citirala bi moto. Pretražujući internet, shvatila sam da je nogometna priča Mostara ujedno i metafora za povijest grada. Prije rata je postojao jedan tim, FK Velež, koji je predstavljao građane, ali 1992. ponovno je osnovan hrvatski tim Zrinjski, pa tijekom derbija grad postaje gradom pod opsadom. Nogometno ozračje reflektira podjelu mostarske zajednice, ali i predstavlja iskušenje za ponovno ujedinjenje. Na razini mladosti, oba tima jako rade na tome da se djeca međusobno upoznaju. Nogomet je postao kičma filma jer mi je omogućio suočiti se s dobrim i lošim u poslijeratnoj situaciji.

Izabrala sam nogomet, ali i pretvorila film u priču o ocu i sinu zato što nisam htjela snimiti film o politici, iako sam svjesna da sve što radimo jest politički izbor. Htjela sam zadržati sukob na emocionalnoj razini, bez političkih izjava, analiza ili prosudbi. Pokušavala sam ispričati priču koja bi izrazila osjećaje zajednice. Jednom su mi rekli: 'Ako tražiš srce Bosanca, traži ga na nogometnom terenu.' To sam i učinila.

promop

Osim toga, ponekad se čini da su nogometni dresovi samo zamijenili uniforme...

Ludilo koje se događa u Mostaru tijekom derbija događa se svuda, također i u Italiji. Naravno, naša novija povijest je drukčija, ali u Rimu, Milanu ili Cataniji postoji puno ljudi koji misle da imaju dobre razloge za mrziti i tuči 'druge'. Ratovi postoje posvuda, a ljudi ne žele prihvatiti drukčije od sebe i s njima živjeti na istom području. Na tribinama, među tisućama ljudi, lako se ponašati kao bijesna zvijer, optuživati 'druge' za uzrok svih naših problema. Propaganda uvijek računa na to. Ti ljudi ne vole sport, oni čak i ne gledaju utakmicu i čak se i ne radi o 'sportskoj uniformi' koju nose – oni su samo rasisti koji traže veliku publiku.

Je li Mostar bio prva post-ratna zona u kojoj ste snimali?

Kada sam putovala po Bosni za svoj prvi film 'Privatni fragmenti Bosne', činila sam neke glupe stvari, kao što je hodanje po minskom polju u Republici Srpskoj. Nekoliko sam puta putovala u Sarajevo, Knin, Banju Luku i kroz mnoga sela, ali nikad nisam mogla uspostaviti osobni odnos s ljudima.

'Mostar United' je premijerno prikazan i u Mostaru – na kojoj strani? Je li sve prošlo bez problema?

promo
Claudia Tosi
Puštali smo ga u Starom gradu, ali u publici su bili ljudi iz svih dijelova Mostara. Bila je to čarobna ljetna večer. Kada sam dolazila u Mostar, osjećala sam se da vozim prema najstrašnijoj publici ikada. Bila sam jako nervozna jer nisam znala kako će ljudi reagirati. Bojala sam se da bi film mogao nekoga nenamjerno povrijediti. Klub veterana pretvorio se za ovu priliku u ljetno kino sa 200 sjedala, ali skupilo se oko 500 osoba, djeca, tinejdžeri, cijele obitelji, pa čak i psi su bili tamo. Ljudi su se smijali ili šutjeli. Svjedočila sam nevjerojatnoj ljepoti. Svidio im se film, reakcije su bile sjajne. Bila sam neopisivo sretna.

Ipak, pretpostavljam da bi mnogi mostarski Hrvati ovaj film mogli nazvati iznimno jednostranim...

Mnogi su bošnjački Hrvati pogledali film i svidio im se. Prepoznali su sebe u Mensudovoj borbi. Čak su i novine s 'hrvatske strane' Mostara napisale pozitivnu kritiku filma. Ja sam na strani onih ljudi koji se bore protiv nacionalizma ili fašizma u Mostaru, kao i u Španjolskoj, Italiji, Nigeru ili Njemačkoj. Ne smatram da je Mostar podijeljen između Bošnjaka i Hrvata, već između antinacionalista i nacionalista, a oni mogu bi i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Franjo, jedan od trenera kluba Zrinjski, u filmu otvoreno govori o pomaganju djeci da se upoznaju i postanu prijatelji. On je mudar čovjek, poštovan u gradu i s Mensudom radi na otklanjanju sukoba. Ali oni mogu djelovati samo na razini klinaca iz nogometnih timova. Ako govorimo o 'jednostranosti' kao strani koja zastupa antirasizam i antinacionalizam, moj odgovor je – da, film je jednostran. Ali kad govorimo o nacionalnostima, nisam ni na kojoj strani. Imam prijatelje sa svih strana i nacionalnost mi ne znači ništa. A religija još manje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još