Film GEOFFREY SMITH:

'Nick Cave se zaljubio u moj film'

'Engleski kirurg', jedan od hvaljenijih dokumentaraca novog doba, odnedavno je napokon krenuo i u hrvatsku distribuciju. Porazgovarali smo s redateljem o moralnim dilemama medicine, politici i Nicku Caveu, autoru soundtracka

Zahvaljujući udruzi Restart i sjajnom, ambicioznom programu zagrebačkog Dokukina Croatia, 'Engleski kirurg', jedan od najhvaljenijih i najnagrađivanijih suvremenih dokumentaraca, krenuo je i u hrvatski distribuciju. Ova priča o britanskom neurokirurgu Henryju Marshu, koji spašava živote u ukrajinskoj bolnici, savršeno pokazuje dileme odnosa liječnika i pacijenata, ali i političku stvarnost i crnilo istočnoeuropske, postkomunističke medicine. Sve to uz originalni soundtrack Nicka Cavea i Warrena Ellisa.

Što je redatelj 'Engleskog kirurga', Britanac Geoffrey Smith, radio u Ukrajini s engleskim kirurgom i kako je sve uopće nastalo?

'Ukrajinu sam posjetio puno puta od 1994, a svaki put kada bih došao, bio bih iznova fasciniran. To je nadrealni miks humora, patosa, energije i predivnih pejzaža koji te ostavljaju bez daha. Obećao sam samom sebi da ću jednog dana tamo snimiti film. Godine 2003, upoznao sam Henryja Marsha, jer me BBC zamolio da snimim film o kirurzima (ovo je, dakle, drugi koji sam napravio s Henryjem, prvi je izišao 2004). Nakon nekoliko čašica votke, otkrili smo da dijelimo ljubav prema toj čudnoj i zaboravljenoj zemlji, kao što dijelimo fascinaciju s moralnim dilemama i time na koji se način one odigravaju u praksi u medicini. Ono s čime se Henry suočava svaki dan nije luksuz nekakve teoretske situacije, već visokokompleksni i emocionalni zahtjevi stvarnih životnih situacija. Zbog toga medicina i jest tako sjajna za snimanje; dobiješ gotove dramske priče i dileme, a usto na vrlo moćan način pokažeš kako se društva ponašaju prema svojim građanima.

 

'Engleski kirurg' nije samo priča o hrabrosti za kirurškim stolom, već i o fanatizmu i hrabrosti potrebnoj da bi se taj stol uopće imao...?

Henry posljednjih 15 godina stalno odlazi u Kijev pomoći svom ukrajinskom protežeu Igoru, pri stvaranju održive klinike za moždanu kirurgiju. Njihova je priča nevjerojatna. Boreći se protiv velikih logističkih neprilika i bijesa starog sovjetskog zdravstvenog sustava, Igor i Henry su bili kritizirani, napadani, zabranjivani i na kraju čak i posve onemogućeni raditi. No krijumčarenjem hrpetine odbačene medicinske opreme iz Britanije, Henry je polagano uspio opremiti Igora za operacije kakve nitko drugi u Ukrajini nije u stanju raditi. Pacijenti su navalili i Igorova je klinika postala jako popularna.

Kada je Henry idući put išao u Kijev, pridružio sam mu se i već nakon nekoliko minuta boravka s Igorom u njegovoj maloj ordinaciji, gledajući u beskrajne redove očajnih pacijenata, znao sam da sam dobio film o Ukrajini koji sam godinama želio snimiti. Imao sam čovjeka kojeg su pacijenti doživljavali kao velikog spasitelja sa Zapada, za kojeg su roditelji mislili da može spasiti njihovo umiruće dijete, a na kojeg je i Igor gledao kao na boga i dobročinitelja. Ali uz svo to izravno zadovoljstvo koje Henry dobije putujući spašavati živote, stalno se susreće s pacijentima kojima su date krive dijagnoze i kojima se jednom moglo pomoći, s djecom koju se ne može spasiti i sa starom opremom i neobrazovanim osobljem koje je prijetnja samim visokorizičnim operacijama koje on pokušava izvesti. Kao što Henry kaže: 'To je kao da prodaješ svoju dušu vragu, ali što drugo možeš učiniti? Moj sin imao je moždani tumor kao beba i bio sam očajan, tražeći da mi netko pomogne. Jednostavno ne mogu zanemariti tu potrebu kod drugih ljudi.'

Upravo je ta dilema ona zbog koje je Henry tako zanimljiv, ono što iskazuje njegovu mučeničku i suosjećajnu humanost. Njegove božanske kirurške moći spašavanja života izvode se kroz tu faličnu humanost i kroz mračno sjećanje na gubitak ukrajinske djevojčice u jednoj operaciji od prije nekoliko godina, kada je Henry bolno naučio prigrliti ono što naziva 'plemenitošću neuspjeha'. I da, to je emocionalno ishodište mog filma i univerzalna tema u njegovu samom srcu; borba za činjenjem dobrih djela u sebičnom i nesavršenom svijetu.

Je li izvorna namjera bila oslikati loše zdravstvene sustave Istočne Europe, ili je u startu bilo važnije portretirati ljude u ekstremnim situacijama te prikazati emocije koje se javljaju u takvim prilikama?

Ovo drugo, jer mene fasciniraju moralne dileme i ekstremne situacije. Osim toga, ne volim 'političke filmove'. Glavna poruka 'Engleskog kirurga jest borba jednog čovjeka da čini dobre stvari, ali ta borba ima puno neprijatelja – birokraciju, sramotno bacanje medicinske opreme, političku ljubomoru u Ukrajini usmjerenu protiv Henryja i Igora, manjak sredstava, loše prethodne dijagnoze pa čak i preveliki broj očajnih pacijenata. Ono što na kraju proizlazi iz toga (a neki bi rekli da je to političko) jest to da svaki dan svatko od nas ima izbor – hoćemo li pomoći drugima ili nećemo. To je tako jednostavno i tako moćno.

Debata o zdravstvenim sustavima je neprekidna, ne samo u Americi gdje se trenutno diže 'panika' zbog tzv. 'Obamacarea'… Kakav je Vaš stav u cijeloj toj debati o socijalnoj i privatiziranoj zdravstvenoj zaštiti?

Medicina i novac se ne smiju miješati. Ista operacija mozga u New Yorku košta oko 15 do 20 puta više nego u Britaniji. To je jednostavno loše i zato medicinu treba kontrolirati država.

promo

Ima li 'Engleski kirurg' ikakve poveznice s valom dokumentaraca koji 'razotkrivaju zlu mješavinu' politike, biznisa i medicine, zajedno s najpoznatijim od njih, 'Sicko' Michaela Moorea?

Prokleto se nadam da ne! To je moralna priča, ne dokumentarac o medicini. 'Sicko' nisam ni gledao, jer nisam ljubitelj toga da mi netko govori kako da razmišljam. Osim toga, ne volim riječ 'dokumentarac’, budući da ona blokira dolazak filmova do mainstream publike. Zašto? Samo pitaj čovjeka na cesti što prvo pomisli kad mu kažeš 'dokumentarac'… Moj film snimljen je, strukturiran i montiran kao drama, a ima i takav soundtrack. Koristili smo nekoliko kamera da bismo dobili taj osjećaj, a koristio sam i dramskog montažera kako bi ljudi zaboravili da je ovo 'dokumentarac'. Osim toga, ima li išta dramatičnije od scene operacije?

Dr. Marsh je u filmu svoj posao nazvao dijelom i 'krvavim sportom', uživanjem u navali adrenalina – na neki način, i sam je film mješavina teških emocija i eksplicitnog 'mesarenja'. Pretpostavljam da je to namjerno? Ili, što je bila odluka da se operacija prikaže tako detaljno i krvavo?

Da Henry nije rekao da je to krvavi sport (i nešto u čemu uživa), ispalo bi da je svetac, a to nije. Scena operacije je jako važna jer nam daje rijetki uvid u to što njegov svijet čini uzbudljivim, ali i toliko užasavajućim u isto vrijeme (Henry kaže da je neurokirurgija poput spuštanja s brda na biciklu bez kočnica). Mislim da je za moju publiku jako važno da uroni u taj svijet, a to je sveto mjesto u kojem je teorija beskorisna, a praksa govori beskrajno više od riječi… A što se krvi tiče… Ako pacijent Marian može biti budan tijekom operacije vlastite glave, možemo i mi! Iako, moram spomenuti da se do sada 14 osoba onesvijestilo na projekcijama na kojima sam prisustvovao…

Nick Cave i Warren Ellis su radili soundtrack – oni su bili prvi izbor i želja od početka?

Da. Puno slušam filmsku glazbu i smatram da je glazba iznimno važna za film. Dobra glazba odvest će tvoj film i njegovu publiku na čarobna mjesta, stoga je jako važno to napraviti dobro. Nick je radio glazbu za film ‘The Proposition’, a taj melankolični ton bio je savršen za foršpan kojim sam prikupljao novac za film pa sam ga iskoristio. Cavea poznajem još iz Melbournea, gdje smo obojica odrasli, a preko zajedničkog prijatelja, redatelja, dao sam mu foršpan i on se odmah zaljubio u Henryja i u cijelu priču. On i Warren su veliki fanovi filma, što im pomaže ne samo u tome da razumiju što je dobar soundtrack, već i kako na njemu raditi s redateljem. Otkrili smo da i ja i oni radimo na sličan način, jer shvaćamo da rješenje nije stvarati za sliku. Glazba mora nastati prva, ne trajanje, a čarolija nastaje tako da pustiš glazbenicima da se igraju s temom i idejom.

Glazbena tema Cavea i Ellisa
Raspravljali bismo o tome koja je emocija i svrha glazbe u svakoj pojedinačnoj sceni te bi oni otišli snimiti nešto preko 'loopova' koje bi Warren pripremio. Rezultat bi bio ono što smo svi htjeli, ili barem blizu tome pa smo sve imali gotovo za 15 minuta. To je moguće zbog dvije stvari: njihova razumijevanja filma i ljubavi prema Henryju i priči.

Moj montažer i ja potom smo se igrali s njihovom glazbom, rezali je i raspoređivali kako nam je odgovaralo, čak nekim komadićima podložili pojedine scene. Puno mi je pomagao i Gerard McCann, s kojim su Nick i Warren već radili na dva cjelovečernja filma (‘The Proposition’ i ‘The Assassination Of Jesse James’).

Na kraju, sve smo završili u svega četiri dana. Svi smo znali što želimo i radili smo jako brzo. Bilo je to čarobno iskustvo, a oni su toliko ponosni na soundtrack da su ga u rujnu službeno i objavili na CD-u!

Koji je Vaš sljedeći projekt?

Upravo sam završio film 'Presumed Guilty', koji je svjetsku premijeru imao na festivalu u Torontu, a potom je i osvojio nagradu u Moreliji. Distributeri su jako zainteresirani za njega, a Wall St Journal mu je za vikend posvetio čak dvije stranice. No do iduće godine planiram se posvetiti vlastitom životu, koji sam u zadnje vrijeme jako zapostavio…
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još