Da se ne razumijemo krivo, činjenica da u reklamnim TV spotovima sviraju bendovi poput LCD Soundsystema ili Phoenixa nikome ne smeta, pogotovo u vremenu kad glazbu za megakomercijalne filmove o vampirima skladaju Death Cab for Cutie, Grizzly Bear ili Editors. No jeste li ikad vidjeli klince u javnom prijevozu da glasno puštaju pjesme iz reklama, ili javna manifestacija njihovog glazbenog ukusa ipak inklinira Škori, Thompsonu i turbo folku? Fascinira, dakle, ta želja copywritersko-korporativnog miljea da prodajući proizvode brine i o imidžu tvrtke, educirajući korisnike na temu 'što je kul' na način koji često nema dodira s realnim.

Upravo je takav koncept na umu imala ekipa iz Fox Searchlighta kad je za ovogodišnji offbeat romantično-komični hit odabrala '500 dana ljubavi', svojevrsnu obradu kultne Linklaterove drame 'Prije svitanja' pretrpanu stereotipima o kulerima novog milenija i popraćenu glazbom Regine Spector, Leslie Feist, She & Him i ostalih indie prvoboraca. Sve je ovdje toliko ispolirano uvrnuto, lažno slatko, a opet tako predvidljivo da vas do jedinog razmjerno duhovitog twista (na samom kraju filma) već više ništa ne može iznenaditi.

Stanoviti mladić po imenu Tom (Joseph Gordon-Levitt, sjećate ga se iz serije 'Treći kamen od sunca'), čiji posao jest smišljanje idiotskih slogana za blagdanske čestitke, preko ušiju se zaljubljuje u svoju novu kolegicu po imenu Summer (sve popularnija, no i sve manje slatka Zooey Deschanel). Pratimo nastanak, zalet, klimaks, probleme, prekide i konačni raspad njihove veze koja to zapravo nije, jer ju je scenarist odlučio iskasapiti nelinearnim šetanjem narativnog tijeka, sve u želji da postigne tako uvrnutu i poželjnu postmodernu strukturu.

Zapravo, ne zna se što gledatelja ovdje više odbija – narativno skakutanje, pretrpavanje općim mjestima ljubavnog blesiranja u kasnim dvadesetima (zavođenje uz Pixies na karaokama, Smithsi kao alat patetike, kupnja u Ikei uz njezino bezočno reklamiranje itd.), tobož dinamična, a zapravo rutinirana i najamnička tehnika režisera Marka Webba (poznatog uglavnom po režiranju spotova), narator biblijskog glasa koji priči daje nepotrebnu epsku dimenziju i na koncu – loš studentski humor koji prije stvara osjećaj neugode nego zabave.

Posljednjih mjeseci pogledali smo nekoliko poštenih holivudskih komedija ('Assassination of a High School President', 'I Love You Man' i sl.) koji promoviraju offbeat humor i indie estetiku, no to rade s mjerom i ukusom, ne pretvarajući da su genetski modificirano jaje koje čuči u zlatnoj koki. Možda bi i Mark Webb mogao izdvojiti koji dolar da pogleda neki od njih.