To da ljudi na bilo koji način uključeni u stvaranje filma, bilo kao redatelji i producenti, bilo kao scenaristi i glumci, vole tu i tamo odati počast svojim gradovima, nije nikakva novost – ta 'velikani' poput Ostojića ili Bore Leeja svoj su lokalpatriotski impuls već istresli, klanjajući se u svojim djelima Splitu i Sinju, baš kao jedan Woody Allen svom voljenom New Yorku ili Takashi Miike razuzdanom Tokiju. No u očekivanju 'Zagrebačkih priča', omnibusa kojim naš Boris T. Matić pokušava biti hrvatski Emmanuel Benbihy, Zagreb Film Festival tijekom cijelog ovog tjedna predstavlja zanimljiv novi fenomen – dugometražne celuloidne posvete gradovima, bolje reći, svjetskim metropolama (ne, među njima nema Sinja. Ni Splita.), i to u formi filmskog omibusa, dakle narezane po receptu: jedan grad, puno autora, šaka raznih vizija i priča te kaleidoskop stilova i emocija.

Ni ovaj trend nije počeo jučer – doduše, 'Paris, I Love You' je lansirao maniju 2006. godine, ali ZFF ove godine podsjeća na još starije omnibuse o gradovima, kakvi su, recimo, 'Priče o Montrealu' i 'Njujoške priče'.

'Priče o Montrealu' omnibus je koji su najveći kanadski redatelji (Denys Arcand, Michel Brault, Atom Egoyan, Jacques Leduc, Lea Pool i Patricia Rozema – ne, nema Cronenberga) 1992. snimili slaveći 350. rođendan grada iz naslova, igrajući se raznim lokalnim motivima, od priče o domaćici koja opremljena tek engleskim jezikom iz Toronta dolazi u grad frankofonije, preko hokeja, do usamljenih turista. New York je, čini se, daleko veći izvor inspiracije, što i nije čudo ako znamo da ga zovu jednim od najluđih i najintenzivnijih gradova na svijetu – američki konzervativci doživljavaju ga kao urbanističko utjelovljenje antikrista, Meku zločina, Wall Streeta, arogancije i dekadencije, a njegovi stanovnici kao... pa, odgledate li 'Njujorške priče' iz 1989, shvatit ćete kako ga doživljavaju trojica njegovih iznimno poznatih stanovnika, Woody Allen, Francis Ford Coppola i Martin Scorsese, koji u ovom triptihu, zapravo ljubavnom pismu neonu i asfaltu Velike Jabuke, poručuju da je puno toga u njemu stresno, ali u isto vrijeme zapravo divno i krasno, pa čak i biti beskućnik, a kamoli umjetnik ili židovski odvjetnik.

New York je također osnova velikog omnibusa 'New York, volim te', kojim je ZFF otvorio ovogodišnji program 'Omnibusi gradova', kompilacije hrpetine kratkih priča i svojevrsni nastavak 'Paris, volim te', s istim producentima i konceptom. 'Pariz, volim te' ne treba miješati s 'Pariškim pričama', također u programu ZFF-a, omnibusom kojim su se Parizu klanjale najveće ikone francuskog novog vala, Godard, Chabrol, Douchet, Rouch, Rohmer i Pollet, još 1965. godine. Podsjećajući nas, naravno, da Pariz nisu samo Eiffel i kroasani, već i menage a trois i prostitucija.

'New York, volim te', po špranci 'Pariza' od prije tri godine u kojem svoje priče imali svi u rasponu od braće Coen Gusa Van Santa do Wesa Cravena i Christophera Doylea, ujedinjuje čak 11 redatelja pod istim naslovom, od Fatiha Akina i Natalie Portman (!) do Shunjija Iwaija iMire Nair. Predoziranje glumačkim zvijezdama dodatno je pomoglo reklami pa se tako ovdje, ne samo pod istim naslovom, već i ispred iste kamere, guraju Kevin Bacon, Maggie Q, Orlando Bloom, James Caan, Hayden Christensen, Julie Christie, Shia LaBeouf, Shu Qi, Christina Ricci...

I, da, svi se oni zaljubljuju i bauljaju ulicama Manhattana i Brooklyna, dajući nam nešto drugačiju, 'japijevskiju' sliku grada od one koju nam je servirao komercijalni američki film osamdesetih, sa silnim zlim bandama Bronxa odjevenima u 'gay party' kožu i jeans, kao i odvažnim pripadnicima teroriziranog puka, koji postaju ratnici-osvetnici kada im prekipi živjeti u devetom krugu pakla, a umjesto da se odsele, odluče uzvratiti udarac. Hah, čini se da je taj Giuliani ipak odradio nešto posla, a dežurnim filmskim simbolom zločina, bijede i crnjaka u međuvremenu su postale neke druge koordinate, od Južne Afrike do Brazila...

Ostajemo kod onoga što smo lani rekli o ovom remek-djelu koktela drame, komedije i apsurda – 'Tokio!' je izvrstan omnibus, sniman u (naravno) Tokiju, s japanskim glumcima i na japanskom jeziku, iako ga potpisuju dva francuska i jedan korejski redatelj – prvu priču 'Interior Design' s odličnom Ayako Fujitani, kćerkom Stevena Seagala u glavnoj ulozi, režirao je slavni Michele Gondry ('Vječni sjaj nepobjedivog uma'), a sam naslov odnosi se na djevojku koja zbog nedostatka ambicije u hiperkapitalističkoj urbanoj džungli Tokija postaje komad namještaja. Doslovno! 'Merde' je režirao francuski redatelj Leos Carax, a riječ je o turbooriginalnoj, ali i brutalnoj kritici nacionalizma i rasizma, kao i satiri na račun japanskog izolacionizma i odnosa prema strancima (ali i ljudskoj gluposti općenito), izvedenima kroz priču o čudnom 'biću' po imenu Govno, klošaru u zelenom odijelu, koji izlazi iz kanalizacije, govori bizarnim i nerazumljivim jezikom, hrani se cvijećem i novčanicama te terorizira Tokio bombama iz Drugog svjetskog rata, koje je pronašao u podzemlju.

Bong Jon Hoo, korejski redatelj najpoznatiji po hitovima 'Sjećanja na ubojstvo' i 'Domaćin', u 'Shaking Tokyo' pozabavio se fenomenom hikikomorija, Japanaca koji izolirani od svijeta žive u svojim stanovima i sobama te odbijaju izaći van i komunicirati s ljudima, živeći od dostava. No jednog dana naš se antijunak, nakon 10 godina izolacije, zaljubi u dostavljačicu pizze...

U isto vrijeme posve drukčije, ali i povezane vitalnošću i kvalitetom (kao i gomilom apsurdnog humora kojima su spojene poruke i emocije), sve tri priče čine 'Tokio!' jednim od najzanimljivijih filmova prikazanih 2008. u Cannesu, ujedno i jedini naslov koji je izmamio ovacije publike na repriznoj projekciji u jednoj od manjih dvorana, ispred koje su fanovi Gondryja, Caraxa, Bonga i Japana satima kampirali ne bi li uhvatili mjesto za sjedenje.

Nadamo se da će tako biti i u srijedu na ZFF-u. A kad se zagrijete putujući iz stolice kino-dvorane po polovini svijeta, bit ćete taman spremni za subotnju zagrebačku premijeru 'Zagrebačkih priča', domaćeg omnibusa u kojem Nebojša Slijepčević, Matija Kluković, Goran Odvorčić, Ivan Sikavica, Branko Ištvančić, Zvonimir Jurić, Ivan Ramljak, Marko Škobalj, Igor Mirković, Dario Pleić i Zoran Sudar daju svoju viziju Zagreba, u kratkoj minutaži, ali pod kapom cjelovečernjeg filma. Baš kao da smo u New Yorku ili Parizu, zar ne?