Oskarovca i šekspirijanskog glumca Geoffreyja Rusha zovu australskim nacionalnim blagom – gledali smo ga u 'Piratima s Kariba i 'Kraljevom govoru', a lani je glumio i u filmu 'Kradljivici knjiga' redatelja Briana Percivala, adaptaciji knjige Markusa Zusaka, sagi o književnosti i nacističkoj Njemačkoj.

Rush u 'Kradljivici knjiga' glumi Hansa Hubermanna, dobrog očuha glavne junakinje, djevojke Liesel, koja od njega uči vrijednost pisane riječi i moć riječi da mijenjaju svijet.

'Moj agent u Los Angelesu upozorio me na to da se snima film 'Kradljivica knjiga'. Nikada nisam čuo za priču, što me iznenadilo s obzirom na to da je knjiga objavljena 2006.', kaže Rush i dodaje:

'O knjizi me naučila moja 17-godišnja kći. Ona je tada nije pročitala, ali svi njezini prijatelji su rekli Hoće li tvoj tata biti u 'Kradljivici knjiga?Pročitali smo je i promijenila nam je život.’ Očekivali bismo to da tinejdžerice ne žele čitati o nacističkoj Njemačkoj. Ali mislim da je knjiga bila na listi bestselera Amazona i New York Timesa. To je jedan od onih fenomena.'

Naracija knjige je iz perspektive Smrti. Kakav je izazov adaptacije toga za film?

Knjiga funkcionira slično kao 'Tristram Shandy' Laurencea Sternea. On se igra s idejom da vi čitate knjigu, sa svim tim zaglavljima poglavlja i brehtijanskim sloganima, tipa 'Evo što slijedi u ovoj priči, ali malo sam pojurio...'

Što se tiče filma, više se trude oslikati Njemačku iz tog razdoblja, politički i geografski pejzaž. Kao i predstaviti što je više Lieselinih stajališta, tko su ljudi s kojima živi, tko je taj dječak koji igra nogomet? U knjizi, u dijelu kada je odvedu na sastanak, postoji unutrašnji monolog Smrti koja kaže da je to prvi put da se vozila u automobilu pa tako možete dobiti taj uistinu divan, esencijalni osjećaj novog iskustva. To je sjajna uloga za mladu djevojku u filmu. Sophie Nelisse je izvrsna, pred kamerom se doima kao neki jako kul egzistencijalistički filozof.

U Vašem liku Hansu ona pronalazi očinsku figuru, ali i stavlja svoju obitelj u riskantnu situaciju.

Mislim da je Markus Zusak iznimno empatičan pisac koji iz vanjske perspektive piše o vrlo jednostavnom, naizgled prosječnom srednjoklasnom njemačkom tipu. Hans je član 10 posto Njemačke populacije koja nije baš bila sigurna u cijelu tu priču s Hitlerom i Nacističkom strankom, kao i potrebom da joj se pridruži. Liesel kao da ulazi u mračnu bajku. Ona ulazi u mračnu šumu zvanu rana zrelost, a putem upoznaje dobrog drvosječu te jako zločestu maćehu. Kako film napreduje, svi ti likovi postaju zaokruženiji, nadam se, kako bi dobili veće dimenzije.

Pomaže li to što ste film snimali u Njemačkoj?

Pomaže, puno. Što se mene tiče, sama činjenica da sam došao iz jednog od najtoplijih ljeta u povijesti Australije ne bih li se vozio po šumi Grunewald između Charlottenburga i Babelsberga… Još uvijek me fasciniraju golema snježna područja. Fantastično je vidjeti tu šumu. Film se odvija južnije. Molching je izmišljeni grad, ali Markus je rekao da je zasnovan na gradu iz kojeg dolaze njegovi roditelji. Zapravo, mladi dječak u filmu, Nico koji glumi Rudyja, dolazi iz tog grada, tako da smo svi jako, jako pažljivo slušali njegov naglasak.

Je li učenje naglaska zabavan proces?

Da. Sve je to bila velika mješavina engleskog, njemačkog, ja sam iz Australije, Sophie je francuska Kanađanka, dobro je čuti razne glasove. Ali da smo na primjer snimali u Češkoj, ne bismo svaki dan slušali naglasak pomoćnika redatelja, koji je njemački. Svi oni govore sjajan engleski, naravno, tako da čujemo kako njemački zvuči preko engleskog pa ti zvuk uđe u uho. To je vjerojatno najvažnija stvar.

Za ovaj ste film učili naglaske, povijest, sviranje harmonike... Je li učenje dio posla?

Apsolutno. Vjerojatno utječe i na donošenje odluka. Kad sam čitao ovaj lik, dobio sam snažan osjećaj želje da ga svladam. Bilo je to razdoblje u povijesti o kojem znam puno, ali biti u prilici, preko knjige, spoznati i ljudsku razinu svega jest fascinantno.