RADA ŠEŠIĆ ZA TPORTAL:

'DOKUart prikazuje filmove i po hrvatskim selima'

07.10.2013 u 14:13

Bionic
Reading

Selektorica bjelovarskog filmskog festivala DOKUart govori o festivalskoj sceni, edukaciji filmom, pogodnostima Europske unije, indijskom filmskom fenomenu i nizozemskim art-kinima

'Ako autor ne koristi vizualni jezik da samo ilustrira svoju priču nego putem slike i zvuka koristeći filmski jezik na kreativan i uzbudljiv način, pripovijeda gledatelju nešto zanimljivo i uzbudljivo, onda je to za mene dobar dokumentarac', objašnjava Rada Šešić, redateljica, filmska kritičarka i suradnica niza filmskih festivala, koja je 2006. godine u Bjelovaru pokrenula festival dokumentarnih filmova DOKUart, a koji danas organizira Udruga za promicanje kulture Bjelovar.

Novi, 8. DOKUart održat će se od 5. do 11. listopada 2013., s filmovima i gostima iz Portugala, Nizozemske, Austrije, kao i nizom predavanja, radionica, popratnih koncerata...

Kojim se kriterijima vodite pri odabiru programa?

Film nas mora pokrenuti, uzdrmati, odvesti nas u neki drugi svijet, mora nas nadahnuti i oplemeniti, mora otvoriti neka pitanja. U indijskoj estetici umjetnosti postoji pojam 'rasa', koji – sažeto rečeno – predstavlja sveukupan gledateljski užitak po kojem će primatelj/gledatelj djela zapamtiti baš taj umjetnički rad i razlikovati ga od svega ostalog u moru (vizualnog) materijala kojim smo svakodnevno bombardirani.
Na DOKUartu svake godine imamo barem jedan film koji toliko uzbudi gledatelje da skoro svi debatiraju baš o tom djelu, žustro iznose svoje argumente što jest, a što nije dokumentarac, što je dozvoljeno, a što upitno. To i jest smisao postojanja kulturnih programa – pokrenuti ljudsku misao, zagrijati srce i dušu, učiniti nas intelektualno živim, pokrenuti nas iz neke unutrašnje inercije.

Vaš životni put uistinu je šaren – rođeni u Hrvatskoj, živjeli u BiH, a od 1993. ste u Nizozemskoj gdje ste u neku ruku ostvarili 'nizozemski san' – imat li savjet za one koji maštaju da jednog dana i sami pokušaju sličnu karijeru u inozemstvu?

Da, moj savjet je – neka sanjaju taj san već kod kuće! Neka vjeruju u ono što rade. Neka vjeruju u sebe, neka se ne boje odmjeravanja s drugima, svijet je velik, za sve ima mjesta. Meni je film bio, a i danas je ostao i strast i profesija. Godišnje odgledam sigurno po tisuću filmova, ponekad pet dnevno kada sam u žiriju nekog festivala ili u selekcijskoj komisiji, poput IDFA u Amsterdamu, gdje biram dokumentarne filmove ili IFFR Rotterdam, gdje biram južnoazijske igrane filmove. Na oba festivala stigne preko 3.500 filmova te nas nekoliko programera gledamo od jutra do mraka, tjednima. No kada dođu subota i nedjelja, u slobodno vrijeme opet idem u kino i gledam neki drugi filmski žanr. Film je moje osobno nadahnuće koje sam prepoznala već s deset godina, kada sam kao učenica bjelovarske osnovne škole počela raditi filmove sa svojom sestrom Nenom, u kino sekciji pod vodstvom nastavnika Mladena Peića. Vera Robić Škarica, koja je danas jedna od glavnih producentica uzbudljivih, hrabrih i relevantnih filmskih ostvarenja, bila je tada jedan od pokretača važnih festivala i skupova za dječje filmsko stvaralaštvo.
Zato je meni kao Bjelovarčanki jako važno da mladi naraštaji u moj rodnom gradu, koji već godinama nemaju nijedno kino (ranije su bila dva) imaju prilike uroniti u čaroliju filmskog mraka i na našim DOKUart projekcijama, otkriti kako je uzbudljiv svijet kreacije filmskim jezikom.

Hoće li ostvarenje takvih snova biti lakše sada kada je hrvatska u Uniji?

Mislim da hoće, iz jednostavnog razloga što su mladima dostupne stipendije i škole širom svijeta. Više ne morate biti u Londonu da bi polazili neki važan tečaj, možete doći i iz malog mjesta. Ta vrsta decentralizacije moći te raspodjela mogućnosti i resursa unutar manjih cjelina je sada prisutnija. Zato na DOCUartu svake godine organiziramo razgovore za mlade o filmskim zanimanjima, želimo demistificirati filmske profesije o kojima se čita po novinama i gleda na TV-u. Ove godine nam u goste dolazi mlada, vrlo uspješna i vrlo fokusirana producentica Zdenka Gold, koja je kao i ja odrasla u manjoj sredini, u Križevcima. Želimo reći mladima da imaju pravo na svoj san bez obzira jesu li rođeni u malom mjestu, na selu ili u glavnom gradu. Smatramo da je kultura iskonska potreba svakog čovjeka, da nema elitizma kada govorimo kome je namijenjena umjetnost. Na DOKUart stoga i ne dovodimo populističke filmove, već upravo kreativne dokumentarce koji na vrlo rafiniran, intrigantan način koriste jezik filma. Dovodimo filmove koji su često ostvareni s vrlo malo riječi, koji nemaju linearnu naraciju nego na poetičan, ponekad esejističan način opserviraju i propituju stvarnost u kojoj živimo.


Surađujete s mnogim filmskim festivalima u Hrvatskoj – kako gledate na tu, tzv. inflaciju festivala i 'festivalizaciju kulture' u hrvatskoj? Je li to dobar, loš ili jedini mogući put?

Dobar je put, osobito u onim sredinama gdje više nema kina. A nažalost, takvih sredina je sve više. Zato u okviru DOKUarta imamo i malo intimno kino u DocuBusu na Korzu, gdje nam dolaze učenici i po svom vlastitom izboru odgledaju nekoliko kratkih dokumentaraca. Idemo i na selo svake godine, prikazujemo filmove i tamo, dovodimo redatelje. Festivali uvijek stimuliraju lokalno stanovništvo. Ove godine u Bjelovaru imamo i posebna predavanja za gimnazijalce o nekih uzbudljivim filmskim temama te svake godine radimo barem šest ili sedam specijalnih projekcija za sve bjelovarske srednje škole. Slično je i u drugim sredinama gdje procvatu filmski festivali. Nikada nije riječ samo o gledanju filma, o filmu se priča, uči, razmišlja, učimo kako nas film potiče na druge pozitivne aktivnosti.

Kako je vani – je li Europa također zatrpana festivalima kao jedinim platformama za vidjeti autorski i manje komercijalni film?

Da, itekako. Čak i u Indiji, zemlji sa 13.500 kina, sve je više filmskih festivala. Kada sam prvi puta bila u Indiji 1990., postojao je samo jedan veliki festival IFFI, koji je organizirala vlada i koji se selio od sjevera do juga po svim državama unutar zemlje. Indija danas ima oko 50 međunarodnih, prilično velikih filmskih festivala, od Dharamsale u Himalajama do Chennaija u Tamil Nadu i Trivandruma i Cochina u Kerali. I svaki od njih je odlično posjećen. Tamo kina imaju i do 1.500 sjedala, a za filmove Kim Ki-duka ili Gus van Santa ulaznica se čeka i po nekoliko sati. Gledatelji putuju po 56 sati vlakom sa sjevera na jug zbog određene retrospektive...
I Nizozemska također ima puno festivala, nisu imitacija jednog te istog modela nego su to različiti koncepti koji promoviraju određene forme, kao što su novi, interaktivni mediji ili filmovi strave, festival budističkog filma ili pak festival trash filmova, itd. U Nizozemskoj je izvrsno što svako pa i manje mjesto ima barem jedno art kino, kojima pomaže država.

Puno se piše o Vašem radu na festivalima, kritici... no snimate li nešto novo kao redateljica?

Ne. Trenutačno se više bavim edukacijom i festivalskim programiranjem. Na masteru za film Nizozemske filmske akademije u Amsterdamu mentor sam na vrlo zanimljivim filmskim projektima gdje se fokusiramo na istraživačko polje studenta, a ne na sam uradak. Ostvareno djelo mora izrasti iz produbljenog istraživanja koje mora biti korisno i zanimljivo i drugima u struci. Ovaj intrigantan koncept mastera prilično je originalan i izazovan te imamo studente iz cijelog svijeta. No ja uvijek nosim jednu bilježnicu u koju zapisujem svoje ideje za film. Čekam pogodno razdoblje da se ponovo usmjerim na filmski rad.