Mohsen Makhmalbaf, ikona iranskog novog vala, jedno je od poznatijih imena na dugoj listi perzijskih filmskih djelatnika koji su tijekom svoje karijere skrenuli s kursa državne propagande, ali to i zamalo platili svojom kožom – bivši sudionik islamske revolucije brzo se razočarao novim režimom, a od 1982. godine snima filmove s kojima jasno izražava svoje nezadovoljstvo istim. Zbog toga danas živi u Parizu i radi po cijelom svijetu, a nakon njegovog novog filma 'Vrtlar', koji će Mohsen osobno predstaviti u Motovunu, iranska vlast ga je gurnula još dublje u podzemlje.

'Film sam snimio u Izraelu, a koncept je bio razgovor između dvije generacije o religiji. O tome koliko religija uništava naš život i svijet, a koliko pomaže u njihovoj izgradnji. To je razgovor između oca i sina, iz dva različita kuta gledanja. Ovaj film pokušava pokazati kako je bahaizam bio proganjan u Iranu. Iako osobno ne zastupam nijednu ideologiju, pokušao sam osvijetliti probleme tih ljudi, koji su potlačeni od strane iranskog režima.'

Reakcija istog tog režima na 'Vrtlara' bila je jednako žestoka. Koliko ste problema imali kod kuće zbog ovog filma?

Film je već dobio niz nagrada po svjetskim festivalima, a u Iranu se događa to da je vlada, koja je toliko ljuta na mene, uklonila sve međunarodne nagrade koje smo moja obitelj i ja primili tijekom posljednjih dvadesetak godina. Riječ je o oko 120 međunarodnih nagrada, koje su uklonili iz muzeja iranske filmske umjetnosti.

Je li to reakcija na film i njegovo snimanje u Izraelu ili činjenica da ste nedavno osobno posjetili festival u Jeruzalemu?

Sve to zajedno. Prije 18 godina slične je probleme imao moj film 'Gabbeh', prvi iranski film distribuiran u SAD-u. Smatram da se filmovi nastali u Iranu moraju baviti religijom, no vlastima je to bio veliki problem jer se o religiji ne smije raspravljati. Moje putovanje u Izrael samo je pridodalo svemu tome.

Kakav je vaš pogled na trenutne političke promjene u Iranu? Hoće li se stvari početi mijenjati na bolje?

U Iranu smo uvijek živjeli pod diktaturom. Čak i prije islamske revolucije. Zato sam četiri i pol godine proveo u zatvoru. U našem sustavu vjerske vođe imaju 80 posto moći, a predsjednik svega 20 posto, stoga nije toliko važno tko je novi predsjednik države. Ali pomalo jesam optimist jer Hassan Rouhani je svakako bolji od zadnjeg predsjednika. No to ne znači da se smijem vratiti u Iran jer pravi, religijski vladari Irana su jako ljuti na mene, zbog ovog filma, ali i svega ostaloga.

Danas živite u Parizu - mislite li da ćete se jednog dana vratiti?

Ne mogu se vratiti. Trenutno nikako ne. Zatvorili bi me ili ubili. Sjetimo se da sam sa 17 godina bio u zatvoru. Nakon revolucije, odlučio sam da se neću baviti političkim, već kulturnim djelovanjem. Politički problemi moje zemlje leže u kulturi. Moramo raditi u kulturi i mijenjati je, ako želimo mijenjati zemlju. Svi moji filmovi i sve moje knjige zbog toga su danas zabranjene, cijela moja obitelj je u izbjeglištvu. To nije lak život, nimalo. Ali prihvatio sam ga.

Imate li kontakta s kolegama, drugim iranskim filmskim disidentima?

Imam, da, ali ne želim spominjati imena jer oni koji su i dalje na slobodi mogli bi biti u opasnosti dozna li se da komuniciraju sa mnom.

Koliko su filmski festivali važni za iranske redatelje? Čini se da je to jedina prilika da svijetu predstavite svoje filmove i privučete pozornost na svoje probleme.

Film je danas pod velikim utjecajem dviju stvari – smeća iz Hollywooda i interneta. Tako da filmski festivali ostaju jedinom prilikom za prikazivanje arthouse filmova, uz pokoje art kino. Festivali pomažu pri predstavljanju publici, nakon čega art kina slijede s daljnjim prikazivanjem.

Radite li na novim projektima?

O da, već sam završio tri kratka filma i jedan dokumentarac. Dokumentarac sam snimio u Južnoj Koreji, a on govori osobi koja je osnovala mnoge kulturne zaklade. Ja sam se usredotočio na njegov karakter, na to kako sjajna osobnost može stvarati veliku umjetnost. Mene su uvijek zanimali ljudi, osobe iza događaja. Film će uskoro u distribuciju, u sljedeća dva do tri mjeseca. Dva kratka filma snimio sam Italiji, a jedan u Londonu.

U osnovi vas možemo nazvati pravim globalnim redateljem?

Snimao sam filmove u 10 različitih zemalja, a oni su distribuirani u 50 različitih zemalja. Zato volim reći da živim na planetu. Ljudi se rađaju kao stanovnici planeta, a ne unutar političkih granica. Nevažno je jeste li rođeni u Iranu, Hrvatskoj ili negdje drugdje – svi ste rođeni na istom planetu, a politika nas samo razdvaja. Umjetnost nas sve može ponovno ujediniti jer umjetnost nema granica.