Kritika reality televizije, malo feminizma i puno satiričnog seciranja tranzicijskog gruzijskog društva u filmu ‘Samo se smiješite’ funkcionira kao farsa koja uzima oružje reality showa kako bi rekla niz stvari o suvremenoj Gruziji – je li onda reality kultura dijelom dobrodošao prozor u novo društvo ili toksični materijal koji uništava isto to društvo?

‘Ja jako mrzim reality televiziju’, izravna je i jasna redateljica Rusudan Čkonie, koja nastavlja:

‘Ne mislim da može biti prozor u bilo što. Reality showovi manipuliraju ljudima, a oni koji sudjeluju u njima ni ne shvaćaju da su žrtve. Reality showovi ohrabruju voajerizam i komercijaliziraju ga. U Gruziji, reality showovi su novost, a većina ih je prilično ekstremna. Pretjeruju. Npr. imamo show u stilu ‘Milijunaša’, ali odlučili su da će biti humanitarnog karaktera. Natjecatelj zarađuje novac za osobu kojoj je novac očajnički potrebni, za operaciju i sl. Zvuči dobro, reality show koji konačno pomaže unesrećenima, ali u stvarnosti, to je prilično odvratan show. Unesrećeni ljudi praktički su morali prositi televiziju, bilo je to veliko poniženje za njih. Nije da im sudim, na njihovom mjestu i ja bih vjerojatno radila isto iz očaja, ali sve je bilo toliko odvratno jer gledaš nečiju tragediju i vidiš na koji način televizija iskorištava istu tu tragediju.

Show u mom filmu je sličan. Žene moraju izvesti striptiz duše, a rezultat je apsurdan, emisija koja pokušava u Gruziju donijeti nove vrijednosti, ‘otvoreno društvo’, liberalne ideje i sl, ali u isto vrijeme, riječ je o totalnom fundamentalizmu, majčinstvu i prikazivanju žene koja ima vrijednost samo onda kada postaje mašina za proizvodnju djece. Puno je priče o tome što je to nova Gruzija, kakva bi to trebala biti nova gruzijska majka, a žene iz mog filma posve su zbunjene kada se od njih traži da simboliziraju upravo to. Kao što kaže lik iz filma, nova gruzijska majka trebala bi biti – bolja od stare.’

Je li nova Gruzija bolje od stare?

Ne znam. Živimo u vrlo zanimljivom razdoblju, postali smo nova država nakon raspada SSSR-a i još je pokušavamo razviti. Dugo vremena nismo bili država, samo područje unutar Sovjetskog saveza, rastrgano građanskim ratovima i etničkim sukobima. Nije postojala nikakva vizija države. Sada se nalazimo u fazi učenja i rasprave o tome gdje želimo biti, u tranziciji smo.’

Zanimljivo je da je ta famozna tranzicija svugdje ista – divlji kapitalizam, reality kultura, medijski spektakli...

Hrvatska i Gruzija imaju sličnu povijest. Istina, Hrvatska nije bila dio SSSR-a, ali jest bila dio istočnog bloka. Proces promjene svugdje je isti.

‘Samo se smiješite’ nastao je prema istinitom događaju?

Da, prema natjecanju ljepote majki koje se održavalo u Gruziji tijekom devedesetih. Ja sam režirala dokumentarac o manifestaciji, kada sam i upoznala jednu od natjecateljica. Natjecateljice su mogle biti samo majke s nekoliko djece. Ideja je bila promovirati majčinstvo kroz natjecanje u ljepoti. U Gruziji, s jedne strane, žene pritišću da rađaju djecu i povećavaju natalitet zemlje, a s druge, položaj žene je jako težak, jer zaposlene žene gotovo da ne mogu imati djecu, dobiju svega jedan mjesec porodiljskog... Cijelo to razdoblje devedesetih bilo je svojevrsno ‘razdoblje fasade’ – ljudi govore o jednom, a stvarnost je posve drugačija. To se odražavalo i u gradovima, primjerice, za mene je tzv. obnova Tbilisija simbol cijele Gruzije – grad je obnovljen tako da su obojili sve vanjske fasade, no jednom kad zakoračiš iza tih novih, lijepih fasada, čekaju te stare, odvratne i ružne zgradurine.

Ovo je vaš prvi igrani film. Zašto je trebalo čak sedam godina da ga snimite?

Zato jer je u Gruziji jako teško dobiti novac za filmove. Imamo samo jedan izvor financiranja, a to je Nacionalni filmski centar, čiji je budžet jako ograničen. Doduše, situacija je trenutno bolja nego ikada, snimamo pet do šest filmova godišnje, prije se snimalo najviše tri. Prilično je nemoguće snimiti bilo što bez koprodukcije s drugim zemljama, jer novac koji dobivamo u Gruziji nije dovoljan.

Postoje li privatne produkcije?

Postoje, ali oni ulažu samo u jako komercijalne komedije. Koje su namijenjene isključivo lokalnoj publici, blesave, niskobudžetne božićne komedije i sl.

Vaš je film, pretpostavljam, od samog početka bio namijenjen izvozu, s premijerom u Veneciji?

Da, jer to je prva službena gruzijska koprodukcija. Francuska i Luksemburg su koproducenti. Venecija nam je puno pomogla, jer zanimanje za film je bilo veliko, kako od kupaca, tako i od drugih festivala. Već se prikazuje u francuskim i ruskim kinima...

Pretpostavljam da novi nećemo morati čekati do 2020?

Pišem scenarij, valjda će sada biti lakše snimiti ga. Nadam se da će biti u kinima 2015.

Opet crna komedija?

To je jedini način na koji ja znam raditi. Tako mi funkcionira mozak. Pričanje o ozbiljnim temama bez humora za mene je moraliziranje, a toga se uvijek bojim. Humor je sjajan način za govor o ozbiljnim stvarima.