Krajem prošlog ljeta sreo sam na Kvatriću Vinka Brešana. Rekao je da nešto sprema s Matom Matišićem, ali mi ništa više nije htio reći. Javili su mi se nakon nekog vremena, kad su dobili novce. Dvaput sam pročitao scenarij, nasmijao se, skužio da bi to mogao biti odličan i zabavan film.

Vinko Brešan izjavio je kako ste ga tijekom snimanja oduševljavali odličnim glumačkim rješenjima. Koliko ste sebe upisali u lik svećenika?

Vukao sam ga na svoj mlin, istina.

To vam je drugi zajednički film, nakon 'Svjedoka'. Kako funkcionirate na setu?

Dobro se razumijemo. Uhodali smo se. I inače mi je najvažnije da imam dobru komunikaciju s režiserom. Da imamo povjerenje jedno u drugo i da si možemo sve reći, što valja i što ne valja. Tad se zaigram i 'derem'... Što ne valja ide van (obično je to većina), a ostalo ostane u filmu. Zadnja riječ je, naravno, režiserova.

U jednom intervjuu Brešan je izjavio da bez vas ne bi ni snimio film.

Da sam to znao prije, he-he.

Dodao je i da ste jedan od svega 50-ak glumaca na svijetu koji mogu odglumiti sve.

Morao je to reći jer sam mu glavni glumac u filmu. To je isključivo reklama.

Kad bi vam ta reklama iznenada omogućila da izaberete sljedeći projekt, što biste izabrali?

Volio bih u nekom filmu glumiti Stevea McQueena, no to mi nitko neće ponuditi.

Tko zna. Jeste li se prije ovog filma zamišljali pred kamerama u svećeničkoj halji?

Moram priznati da nisam.

Jeste li navukli halju s određenim predrasudama?

Recimo da sam imao predrasude u mladosti koje sam putem riješio i čisto ušao u ovu priču. Najbolje je biti objektivan, koliko je god to moguće.

Je li film 'Svećenikova djeca' objektivan?

'Film je istina u 24FPS', da parafraziram Godarda. Nije objektivan. Ne može ni biti. No ne volim kad mi netko soli pamet u bilo kojoj vrsti rada, a mislim da smo u tome uspjeli, da nismo pali u zamku pametovanja.

Kako vam je bilo raditi s glumačkom ekipom?

Ekipa mi je bila super, posebno komični trojac Nikša Butijer, Marija Škaričić i Dražen Kuhn. Čim je kamera krenula, osjetili smo tu energiju. S Butijerom je jako teško glumiti jer je užasno smiješan. Neki dan smo u Parizu igrali posljednju francusku izvedbu predstave 'S druge strane'. Pola predstave se uopće nismo smjeli pogledati. Umrla mu je mama u predstavi, a ja osjećam da će, ako ga pogledam, puknuti od smijeha. Slično je bilo na filmskom setu. U zatvorenim prostorima nam je nakon pet-šest repeticija nestajalo kisika od smijeha.

Super mi je bila izolacija. Sam si na otoku i jedino što radiš je da snimaš i odmaraš se.

Izolacija je, osim na snimanju, sastavni dio filmske priče. Možete li se zamisliti da živite na taj način?

Često razmišljam o tome. Zbog prirode posla ne mogu si to priuštiti, ali da mogu posao obavljati internetom, možda bih mogao živjeti negdje tako. Pogotovo na otoku blizu obale.

Kao svećenik, naprimjer?

Ne. Previše volim žene da bih bio svećenik.

No kao svećenik biste imali priličnu moć na otoku?

Koliko sam shvatio, bih. Vjerojatno je to prije bilo još puno jače, ali i danas je prisutno.

Kad biste stigli kao čovjek od moći, kako biste pokušali riješiti problem odumiranja otoka iz filma?

Ta pozicija osobe koja bi trebala pomoći drugoj mi ne odgovara, izbjegao bih je svakako. Svećenik u filmu je nevin, ne radi to što radi iz zloće. Ima dobru namjeru, no iz dobre namjere svakakve gluposti izađu. Tako on smatra: 'Primit ću grijeh na sebe, čime ću učiniti veće dobro za ljude koji ne znaju pa ih treba odgojiti i usmjeriti. S druge strane, time što ću se žrtvovati, vjerojatno ću biti spašen.' No problem je što on nema pojma o životu. Slijedi neku svoju ideju, a uopće ne razumije stvarnost.

Što mislite, kakva će biti reakcija svećenstva na film?

Na ZKM-ovu predstavu 'Buđenje proljeća', u kojoj sam glumio i koja je puno direktnije okrenuta protiv Crkve, ona se uopće nije oglasila. S njene strane, to je odličan potez. No volim kad se stvori dijalog. Neka svatko izrazi svoje mišljenje. Mislim da je cilj ovog posla postavljanje pitanja, a ne nuđenje rješenja i moraliziranje.

Koju bi ulogu danas umjetnost trebala preuzeti?

To je pitanje kojim se bavimo u novoj predstavi. S jedne je strane zadaća umjetnosti postavljanje pitanja. S druge strane, ako radimo film koji će biti zabavan, napravimo film kojim ćemo zaraditi novce. To se rijetko kod nas događa. Nemam ništa protiv te strane posla. Ne mislim da sve treba biti umjetnost niti se želim baviti samo umjetnošću. Nemam ništa protiv sapunica, svi mi radimo puno stvari. Uvijek se pitam kolika je odgovornost umjetnika ili glumaca, koliko moramo biti angažirani. Čovjek danas ipak mora od nečega živjeti. Pitali su Ivu Serdara koliko je on angažiran glumac. Rekao je: 'Angažiran sam, ali od drugih. Dođem, odigram što mi piše, dobijem plaću za to i što sad?' Moja odgovornost se svodi na taj jedan okvir koji sam dobio i na koji sam pristao.

Koliko se vaš pogled na glumu mijenjao kroz glumačko odrastanje?

Postao sam opušteniji, sigurniji, manje ambiciozan u smislu da ne moram svaki put proizvoditi nešto iz želje da se pokažem. Idem malo više u dubinu, u jednostavnost.

Nimalo, dapače. Jako me iznenadilo to čuđenje, jer sam prvenstveno komičar. Istina, kad sam došao u Zagreb, prva filmska uloga mi je bila u Matanićevom filmu 'Fine mrtve djevojke' i gledatelji su me valjda poistovjetili s tim, što nije čudno. Ali iznenadio me takav stav kod ljudi iz struke.

Koliko vas brine to etiketiranje?

Kad samo počeo reklamirati jedno naše pivo, bilo me strah da me ne poistovjete s time, ali shvatio sam da kod nas stvari ne funkcioniraju tako. Onaj tko gleda samo televiziju, znat će me po tome, dok će me kazališni ljudi prepoznavati po kazališnim ulogama. Ne bojim se da ću biti obilježen. Naravno, uvijek mi je drago kad mi netko da priliku da odigram nešto što na prvu loptu nije baš za mene. Sjećam se kad mi je Branko Schmidt u filmu 'Put lubenica' dao ulogu oblikovanu za stariju osobu. Dao mi je povjerenje i napravili smo jedan od upečatljivijih filmova tih godina.

Kako birate uloge?

Dosta intuitivno. U smislu intrigira li me nešto ili ne. Izbor ovisi i o situaciji, kako se osjećam, u kojoj sam životnoj fazi... Poslije promislim, ali prvo vidim bode li me negdje, imam li neki otpor prema ulozi ili ne.

Mogu biti sretan. Imam posla, radim dosta dobre stvari, mogu zaraditi nešto. Okej, imam kredit, ali moglo je biti i gore.

Da ste prije čuli Brešanove hvale, možda biste podigli cijenu i riješili se kredita?

To mi je bio san kao klincu. Da snimim jedan film u Hollywoodu, zaradim milijun dolara i da više ne moram glumiti. Više se razmišljam tako.

Niti o karijeri vani?

Volio bih se možda okušati, ali da ne radim veliku razliku između kvalitetnog projekta ovdje i vani.

Kad smo kod kvalitetnog projekta, kritika je 'Svećenikovu djecu' prozvala najambicioznijim Brešanovim filmom. Slažete li se?

Kad sam gledao 'Kako je počeo rat na mom otoku', bio sam iznenađen činjenicom da je to komedija. U rodnom Osijeku su svi bili 'zatrovani' tom težinom rata i bilo mi je drago vidjeti da netko s lakoćom gleda na te stvari. Ne mora sve biti tako... patetično. S druge strane, 'Svjedoci' su vrlo subverzivno rekli da je bilo gluposti i s naše strane.

'Kako je počeo rat na mom otoku' je najgledaniji hrvatski film, 'Svjedoci' najpriznatiji Brešanov film od strane struke. Može li 'Svećenikova djeca' spojiti te dvije filmske uloge – umjetničku, odnosno društvenu, i zabavnu? Ima li potencijal za veliku gledanost?

Mislim da ima jer je prvenstveno dobra komedija, što je važno. Meni ga je bilo ugodno gledati kad sam ga pogledao prvi put. Jako sam se ugodno iznenadio i ritmom i duhovitošću i svim ostalim.