Punk ne samo da nije mrtav, nego i dalje nema granica, kao najslobodnija forma koja je DIY etikom uistinu otvorena svima, uključujući i onima koji ne znaju svirati i pjevati. Sve dok imate strast i potrebu za nešto poručiti uz energičnu glazbenu pratnju, izvolite – makar se na pozornicu popeli sa sindromom Down pa uz rifove vikali o nepravdi koju 'drugačiji' trpe u društvu, od života u domovima preko parlamentarnih zavrzlama do prisilne pedikure! Tko bi drugi otvorio vrata ovakvoj ekipi osim punka?

'Pankerski sindrom', jedan od kultnijih dokumentaraca godine, konačno je stigao i do zagrebačkog velikog platna, film o usponu finskog punk benda Pertti Kurikan Nimipäivät koji, unatoč genetskom poremećaju, koliko i zbog njega samoga, raste od početaka u dnevnim sobama preko domjenka kod šefa države do razuzdanih koncerata pred gomilom publike.

Ono po čemu je 'Pankerski sindrom' poseban nije samo priča o životu 'drugačijeg punk benda', već i beskompromisno humani portret ljudi koje volimo doživljavati radikalno drugačijima, no koji stvaraju, vole, mrze, plaču i smiju se, baš kao i svi mi. Nebitno rade li to urlajući s gitarama u ruci ili pred kamerama otvaraju srce zabavljajući nas svađama oko besmislica.

Dok se finski redateljski dvojac Jukka Kärkkäinen i Jani-Petteri Passi bavi čudima ljudske vrste, 'Zvjerinjak' počinje s homo sapiensima u kreativnom zanosu, muškarcima i djevojkama koji šutke crtaju prepariranu životinju, ali s ljudi i taksidermije ubrzo seli u svijet živahne faune, zatočene iza rešetaka i ograda kanadskog zoološkog vrta. Pa slijedi 72 minute bizona, zebri, majmuna, tigrova, nojeva koji lijeno šetuckaju svojim umjetnim staništem, katkad neometeni kamerom, a katkad zureći u nju.

Pretpostavimo da je redatelj Denis Cote pokušao ukazati na to kako se ljudi ponašaju prema drugim bićima s kojima dijele planet – ali nije, jer je na Sundanceu jasno objasnio kako motivi nisu bili aktivistički, već čisto 'pokazivački'. Ova crtica o svijetu životinja ni u praksi ne funkcionira kao lansirna rampa za poruku, već više kao iznimno lijepo snimljeni virtualni zoo za one koji su ne mogu priuštiti ili jednostavno nemaju volje otići u pravi.

No dok se 'Zvjerinjak' još i da prošvercati na Animal Rights Film Festival, Human Right Film Festival donosi i materijal koji se savršeno uklapa u naziv i ideju festivala – 'Naša škola' dugometražni je dokumentarni film, racionalno analitička, no na trenutke iznimno dirljiva pa mjestimično čak i urnebesna kronika segregacije romske djece u rumunjskom školskom sustavu.

Redateljica Mona Nicoara ne galami s jedne strane 'sukoba', već pušta profesorima, djeci i roditeljima da jasno iznesu svoje stavove, bez šminkanja za potrebe političke korektnosti. Istodobno ukazujući na paradoks trošenja EU fondova za integracije na gradnju škole koja će male Rome posve odijeliti od ostatka populacije. Rezultat je i više nego gledljivi, četiri godine snimani miks kulturne studije, političke analize, rasizma, ksenofobije, socrealizma i prelamanja 'sukoba civilizacija' preko leđa najmlađih i najnevinijih.

Posljednjeg dana festivala, u petak vidjet ćemo i film '3 sestre' Wang Binga. Posljednjih nekoliko godina, Kina je čudo totalitarnog kapitalizma – dokumentarni i igrani filmovi svako malo nas podsjećaju na nevjerojatna dostignuća modernog inženjeringa, novopečene milijunaše i urbani raskoš megalopolisa, urbanih centara nove, nezaustavljive gospodarske, političke i vojne sile Dalekog istoka. No u dokumentarcu '3 sestre' nema mjesta za velike mostove, staklene zgrade, skupe restorane i šarene dućane – guljenje krumpira na blatnjavom podu, trčanje za svinjama u još blatnjavijem toru i grijanje uz ognjišta oslikavaju drugo lice Kine, ruralno siromaštvo planinskih sela.

Wang Bing jedan je od najvećih majstora kineske dokumentarne forme, predstavnik nove generacije filmaša koji je svoju turneju zapadnjačkim festivalima započeo 2003. s više od devet sati dugim prvijencem 'West Of The Tracks', maratonskim ulaskom u samo srce industrijske proizvodnje zemlje. '3 sestre' traje 'samo' dva i pol sata, ali snažno ulazi u srca gledatelja; iako je formom hladno objektivna i promatračka, učinkom je nevjerojatno emocionalna, moćna kronika života obitelji u bijedi. S djecom koja za razliku od gradskih vršnjaka ne gledaju crtiće, već obavljaju poslove odraslih, ali u isto vrijeme ne gube duh i ostaju djeca. Moćan, izuzetan film.