10. HRFF

O psihologiji politike, ideologiji, zlu i Hannah Arendt

11.12.2012 u 10:54

Bionic
Reading

10. HRFF nastavio se projekcijama novih filmova proslavljenih redatelja - Marcela Lozinskog i Margerethe von Trotta

Redateljica Margarethe von Trotta jedna je od najistaknutijih njemačkih filmašica i pripadnica pokreta Novi njemački film i svoje je kreativne vrhunce dosegnula 70-ih i 80-ih. Danas pomalo zaboravljena autorica, koja i dalje neumorno snima, predstavila se na Human Rights Film Festivalu neujednačenim biografskim filmom o utjecajnoj političkoj teoretičarki i filozofkinji Hanni Arendt. Centralna tema von Trottina filma, kao i uostalom rada Hanane Arendt, njezin je odnos prema nacizmu i zlu te njeno praćenje suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmanu u Jeruzalemu. Film se temelji na ključnim tezama o 'banalnosti zla' iz djela Arendtove koja je svojom snažnom osobnošću i jasno definiranim političkim stavovima zapravo očigledan izbor za autoricu poput Von Trotte u čijem su fokusu uvijek jaki ženski likovi i naglašen politični kontekst.

Film nastoji dati kratki pregled svih važnijih trenutaka u životu Hanne Arendt, od ljubavne veze s profesorom Martinom Heideggerom, razočaranja njegovim simpatiziranjem nacista, nježnog odnosa sa suprugom, napuštanja cionističkih ideja, života u Americi, do možda najzanimljivijeg - žestokih napada koji su uslijedili nakon 'Izvještaja o banalnosti zla: Eichmann u Jeruzalemu' koji je toliko razbjesnio židovsku zajednicu da su Hannu napustili čak i neki dugogodišnji prijatelji.

Glavna glumica Barbara Sukowa vrlo je dojmljiva u ulozi žestoke, svojeglave i inteligentne filozofkinje.

Djeca se ne rađaju kao vjernici i ideolozi – genetske predispozicije tabule rase pune se naslijeđem roditelja, a ono se može istinski prihvatiti i odbaciti tek ulaskom u zrelost. No tada je uglavnom već kasno, jer učinci odrastanja u dobivenom paketu već su zaorali duboke trajne ožiljke, spremne poput štafete nastaviti svoj prijenos kroz generacije.

Time su se bavili svi od Richarda Dawkinsa u svojim antireligijskim knjigama do Marcela Lozinskog, 1993. nominiranog za Oscara s '89mm iz Europe', u svojim dokumentarnim filmovima. Potonji poljski redatelj u 'Tonia i njena djeca' pozabavio se ideološkim elementom nasljedstva, posjevši za jedan stol danas ostarjelu djecu židovske komunistkinje iz Poljske, koja je većinu svog života provela po zatvorima, uključujući i onaj vlastite partije, kada je nakon Drugog svjetskog rata optužena za suradnju s američkim špijunom, zbog čega su djeca, majci i ocu manje važna od politike, djetinjstvo provela po domovima.

Lozinski se odlučuje na jednostavan, ali itekako učinkovit pristup – sugovornike snima u krupnim planovima, crno-bijelom tehnikom u mračnoj prostoriji, uz tek pokoju fotografiju iz privatnog albuma i pokoji insert iz filmske arhive. Rezultat je povijesno i intimno putovanje, krcato iskrenim emocijama koje znaju eksplodirati u scenama kao što je ona kada sin po prvi put u životu čita detalje o zatvorskom mučenju vlastite majke.

'Tonia i njena djeca' seciranje je psihologije politike, ali ujedno i zanimljiv podsjetnik na vrijeme ideološkog fanatizma, doba u kojem su ljudi, umjesto u obilazak šoping centara i muzeja, u Španjolsku jurili pucati u fašiste.