Film INTERVJU: NIKOLA STRAŠEK

'Marginalci su izvrsni za dijagnozu stanja u društvu'

U četvrtak će na ZFF-u biti premijerna projekcija filma 'Čedo' o kojemu smo porazgovarali s autorom Nikolom Strašekom

Nikola Strašek, autor koji je prije četiri godine snimio zapaženi dokumentarni film 'Vajt', u svom novom dokumentarcu 'Čedo' prati život naslovnog junaka, životnog marginalca, tek jednog u sve duljem nizu što gmili gradskim ulicama preživljavajući kopanjem po smeću. Čedo Šaraba ima 45 godina, beskućnik je, alkoholičar i narkoman te dobrim dijelom plod našeg društva u potonućima. Premijera filma održat će se u četvrtak u 20 sati u kinu Grič, a o Čedi, filmu i društvu u rasapu porazgovarali smo s autorom.

Kako ste došli do ideje za film 'Čedo' i samog naslovnog lika?

Ideja je pronašla mene. Pronašla me u tramvaju i na ulici, gledala me optužujući u oči. Pronašla me jer sam, kao i moji sugrađani, prisiljen gledati kako ljudi kopaju po kontejnerima da prežive. Proživio sam 12 godina u Jugoslaviji i ne sjećam se jedne jedine pljačke, ne sjećam se ljudi kako po centru grada kopaju po smeću. Ne govorim o nacionalizmu. Govorim o ljudskom dostojanstvu. Primijetio sam kako ljudsko dostojanstvo u ovom gradu, ovoj državi, kopni, kako nestaje. Isto sam tako prisiljen gledati dvadesetogodišnjakinje u džipovima od milijun kuna i tipove u crnim limuzinama koje mediji zovu kontroverznim poduzetnicima. I tako se to miješalo u meni, osjećaj stida, srama zbog postupaka drugih. Viđao sam Čedu po centru grada i činio se zanimljiv tip. Jednom sam mu prišao i počeo razgovarati s njim kao s čovjekom, a ne prosjakom, beskućnikom ili propalicom. To mu se, pretpostavljam, svidjelo i pozvao me na piće na Štros. Tamo smo pričali, to jest Čedo je pričao, a ja slušao.

Možete li u nekoliko rečenica predstaviti Čedu Šarabu?

ZFF
Čedo Šaraba
Čedo Šaraba je čovjek kojemu je dosta. Ako postoji dno ljudskog dostojanstva, apsolutni nedostatak volje za životom, Čedo je tu. Bolestan je, 20-ak godina je narkoman, počeo je piti sa 12, a alkoholičar je od 16. godine. Čedo ne živi, on preživljava. Ono što je vrlo zanimljivo je da se stalno za takve ljude spominju termini kao 'ljudi s margine'. Mislim da je ta margina opasno krenula prema centru i da se takvi termini mogu upotrijebiti za sve više i više ljudi. I ovdje i u svijetu.

Prije snimanja ste nekoliko mjeseci živjeli s Čedom. Koliko vam je to vrijeme pomoglo da doprete do njega, ali i do samih smjernica filma?

Jedan od razloga zašto mi se Čedo učinio zanimljivim dok sam ga samo promatrao ne poznavajući ga, da budem patetičan, njegove su tužne oči. A što se smjernica tiče – one su bile jasne odmah. Čedo i ja nismo morali previše raspravljati. On je čovjek koji nema ništa za izgubiti, osim posljednje mrvice samopoštovanja – određenih etičkih principa koji su dio njega kao čovjeka i koji će umrijeti s njim. Dok se svi mi držimo za ostatke vlastitog dostojanstva, a neki i novca, moći i utjecaja, Čedo je ona druga strana Hrvatske, ili bilo koje države. Ona strana o kojoj se u principu ne govori. Ona strana koja smrdi. Uz njegovo, za devedesete (a vjerojatno i danas), 'nezgodno' ime, koje pak označava nešto lijepo – malo, tek rođeno dijete – i činjenicu što dolazi iz miješanog braka, Čedo mi se čini kao izvrsna metafora zemlje u kojoj živim. Točnije metafora njezinih dvadesetak godina postojanja.

Je li vam naslovni lik postavio granice preko kojih vi i kamera niste smjeli prijeći ili vam je otvorio svoj život u potpunosti?

Čedo ne priznaje granice. Otvorio je sva vrata snimatelju Draganu Šiši i meni. Fizička i duhovna. I za to sam mu zahvalan. I što je najbolje – učinio je to bez pitanja, uz prešutni dogovor da ne postoje granice. Ostalo je ovisilo o njegovom stanju, raspoloženju i nivou intoksiciranosti raznim preparatima. Legalnim i ilegalnim.

Prije 'Čede' snimili ste dokumentarac 'Vajt' u čijem centru je također ovisnik, ovaj put bivši, no čiji je životni put u potpunosti oprečan – bio je legenda skejta u Zagrebu. Postoji li zajednička nit ili čvor koji je usmjerio ta dva različita životna puta prema igli?

'Vajt'
Prvo, treba uzeti u obzir društveni kontekst, od najšireg do najužeg (obitelji ili nedostatka iste), drugo – heroin je vrlo dostupan, adiktivan i istovremeno smrtonosan. Kod Vajta je to bila mladenačka želja da pronađe smisao ili da pojača užitak skejtanja – ovo su subjektivni stavovi i ne znače puno. Čedo je s druge strane počeo sa 28 godina. Kod njega mi se to više čini kao polagano samoubojstvo, za koje je čudo da se još nije dogodilo.

Junaci vaših filmova su u pravilu marginalci. Što vas usmjerava životnoj i društvenoj margini?


Moram priznati da se bojim da će ta margina postati ili postaje većina, no naći će se i tada valjda nešto marginalno da se radi. Kvaliteta života u svakom društvu procjenjuje se u odnosu tog društva prema marginalcima, onom famoznom Drugom, odnosu prema manjini - nacionalnoj, klasnoj, vjerskoj. Marginalci su izvrsni za dijagnozu stanja u društvu. Iskreno, zanimaju me ljudi koji neće lagati pred kamerom, jer kamera to izvlači iz ljudi – taštinu, želju da se prikažeš u najboljem svjetlu. Zanimaju me ljudi s pričom, ljudi koji neće pokušavati biti bolji nego što jesu i koji će mi reći ono što me zanima.

Koliko su životi na margini autentičniji, stvarniji?

ZFF
Marginalac Čedo
Nisu oni ništa stvarniji od vašeg ili mog života. Stvar je u tome što oni mogu o svom životu iskreno pričati. Bez uljepšavanja, bez skrivanja, jer nemaju što izgubiti. Jer su sve već izgubili. Jer su doživjeli sve vrste poniženja i dotakli dno. Apsurdno je što i kod njih postoji podsvjesna želja da nešto prikriju, uljepšaju, da glume. A što se stvarnosti u filmu tiče, citirao bih Godarda: 'Najbolji igrani filmovi su oni što izgledaju kao dokumentarni, a najbolji dokumentarni oni što izgledaju kao igrani.' Uostalom jedan od velikih dokumentarista, Werner Herzog, svoje protagoniste tjera da uče i izgovaraju tekst koji je on napisao iako se radi o dokumentarcu koji prikazuje njihov život. Htio bih još napomenuti kako je kod dokumentarca odnos snimljenog materijala i onog što će ući u film vrlo velik. Mi smo za 'Čedu' snimili 30-ak sati, od kojih je nastao film od 50 minuta. Tu borbu sa satima, materijalom i onim što će ući u film vodili smo montažerka Iva Mrkić i ja, uz, naravno, sugestije producenta Nenada Puhovskog.

Gdje vas nakon 'Čede' vodi put? Koliko sličnih ili pak u potpunosti različitih životnih marginalaca čeka da ispriča priču u tvoju kameru?

Nadam se da sljedeći marginalci neće biti ljudi, već zgrade, trgovi, livade i ulice. Nadam se da će u sljedećem filmu progovoriti građani Zagreba o urbicidu koji trpe posljednjih 20-ak godina.

220415,220086,220171,216911
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Promocija
Pročitaj više