Film 6. VUKOVAR FILM FESTIVAL

Kako se u Rumunjskoj bore sa strahom, a u Turskoj s otpadom

Jedan od najboljih redatelja rumunjskog novog vala, Cristian Mungiu, slavu je stekao sjajim filmom '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana' za koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu

Da to nije bila slučajnost i da on nije 'one-hit wonder', nego ozbiljan, inteligentan autor, razrađenog stila te briljantnih prikaza priholoških portreta likova i njihovih međusobnih odnosa, potvrđuje i njegov novi film 'Iza brda' prikazan u petak na Vukovar film festivalu. 'Iza brda' zastrašujuće je realističan prikaz straha od nepoznatoga, primitivne sredine koja se paralizira u dodiru s homoseksualnošću i mentalnom bolešću. Iako je priča smještena u udaljeni samostan u rumunjskim planinama, reakcije istovjetne onima iz samostanske zajednice zasigurno bismo zatekli i u sredini poput Hrvatske, osobito u ruralnim područjima. U svojevrsnoj Mungiovoj inačici 'Egzorcista' svjedočimo borbi između društva i drugačijeg pojedinca, stada, odnosno 'božjih ovčica' i slobodno misleće jedinke koja, dakle, mora da je bolesna ili pod utjecajem nečastivog. Kroz religijske rituale i rituale svakodnevice, okrutnost prema drugome i drugačijemu, propituje se ne samo vjera, dogme, predarsude i odnos prema ateizmu, nego i način na koji oblikujemo uvjerenja, čovjekova težnja za društvenim prihvaćanjem, potreba za pripadanjem masi, za koju nas u pravilu vežu nesigurnost, osamljenost, očaj. Zbog toga i dolazi do potpune panike, ludila i straha od drugačijeg i nepoznatog kad se u samostan ušeta Alina, djevojka odrasla u sirotištu koja se iz Njemačke, gdje radi, vraća po svoju dugogodišnju djevojku Vichitu, koja je u međuvremenu postala redovnica u udaljenom samostanu bez struje i vodovoda. Njihova dirljiva ljubavna priča u novim okolnostima pred obje djevojke postavlja nepremostive probleme, tjerajući ih da preistpitaju svoj identitet, sustav vrijednosti, vjerovanja i želje. Kad Mungiu svojim likovima stavi u usta riječi: 'Nismo mi ti koji su je ozlijedili, to je bio đavo', zvuči kao savršeno opravdanje za svaki zločin, jer njegov uznemirujući film dotiče vrlo širok spektar intrigantnih tema i etičkih pitanja.



Film je nadahnut istinitim događajima iz 2005. godine kada je mlada novakinja preminula tijekom seanse egzorcizma u jednom rumunjskom manastiru, a producirali su ga, između ostalih, briljantni belgijski filmaši braća Jean-Pierre i Luc Dardenne. Dvije sjane mlade glumice, koje tumače Alinu i Vichitu, Cosmina Stratan i Cristina Flutur podijelile su u Cannesu nagradu za najbolju glumu, dok je vukovarskoj publici film predstavio glumac Valeriu Andriuta.


Izvan konkurencije gledali smo novi film neumornog Woodyja Allena, koji je nakon filmskih 'ljubavnih pisama' Barceloni, Parizu i Londonu, na svom europskom pohodu snimio i jedno posvećeno glavnom gradu Italije, 'Rimu, s ljubavlju'. Kroz četiri paralelna narativna tijeka otkrivamo Rim kao grad u kojem se protagonistima ostvaruju sve njihove želje i realiziraju i najluđe fantazije, samo da bismo otkrili da su zaluđeni trivijalnošću, ispraznošću, površnošću, slavom, seksom... a tko ih jednom okusi, ne želi se vratiti na staro. Prožet inteligentim humorom, mnogobrojnim referencama te tipičnim woodyallenmovski neurotičnim likovima, 'Rimu, s ljubavlju' dotiče brojne teme od tivijalnosti medija i celebrity kulture, straha od starenja i smrti, nestalnosti osjećaja, opravdanosti preljuba, lažnog ćudoređa... I dok film ima dvije uistinu jake strane - izuzetno je zabavan i ima fantastičan cast koji uključuje samog Allena (što mu je prva uloga nakon šet godina), Aleca Baldwina, Penelope Cruz, Roberta Benignija, Judy Davis- ipak ne spada u sam vrh Allenova recentnog opusa. Nakon što je postavo likove, njihove međusobne odnose i fantazije koje su na pragu ispunjenja, Allen kao da se pomalo izgubio u rasutom i uglavnom nepovezanom materijalu. Iako je 'Rimu, s ljubavlju' nešto slabiji od prošlogodišnjeg 'Ponoć u Parizu', kultnom autoru ipak se mora odati počast što i u 77. godini života neumorno snima i to u pravilu barem vrlo solidne filmove.



Još jedan dokumentarni film s ljubavnom tematikom (poput jučer prikazane 'Generacije samaca'), rumunjski 'Soba za posjete' fascinantan je uvid u emocionalni i psihološki život zatvorenika, uglavnom osuđenih zbog najtežih kaznenih djela poput ubojstava, koji autorski potpisuju Alexandru Baciu i Radu Muntean, proslavljeni autor vrlo dobrog 'Utorak, nakon Božića'. Film prati ljubavne priče osuđenika koji su partnere uglavnom pronašli unutar zatvorskih zidina i s njima ozakonili veze. Neuobičajen je to i osebujan pogled na ljubavnu tematiku iz drugog rakursa, ali i drugačiji pogled na osobnost i život osuđenih ubojica. Romantična narav zatvorenika i njihova izražena potreba za brzim, trajnim vezivanjem uz partnera kojega jedva poznaju i praktički nikada ne viđaju (mnogi su bračne zavjete razmijenili već nakon nekoliko uzajamnih pisama), otkriva njihovu strašnu osamljenost, ali još i više njihov strah od budućnosti, nesnalaženja na slobodi i neprihvaćanja u društvu. Njihova fantazija o sretnom obiteljskom životu garancija je sreće nakon izlaska iz zatvora, na slobodi. Njihove 'duboke emocije' prema partnerima uz koje ih vežu vrlo površni odnosi, i osobita privrženost partnerima nastala u izoliranim zatvorskim uvjetima, rezultiraju nerealnim očekivanjima pa se iza idilične fasade jasno naslućuju napukline nekog budućeg razočaranja i užasa. I dok ih spajaju osjećaj neprilagođenosti i odbačenosti od društva i obitelji, te strah i očaj, razdvaja ih nemogućnost da istinski vjeruju jedni drugima.


Ugledni njemačko-turski redatelj Fatih Akin ('Glavom kroz zid') snimio je dokumentarac 'Smeće u rajskom vrtu' o problemima lokalne zajednice u Turkoj s odlagalištem otpada koje ozbiljno ugrožava kvalitetu života i zdravlje obližnjeg stanovništva te cjelokupni ekosustav tog područja. Kroz priču o mukotrpnoj borbi seljaka, predvođenih odlučnim gradonačelnikom, protiv državne nebrige i financijkih interesa moćnih, Akin donosi čitav niz, očito, univerzalnih problema o čemu zorno svjedoče i aktualne pobune stanovnika zagrebačkog Jakuševca zbog obližnjeg odlagališta otpada. No njegov film puno je više politički, no ekološki. Sizifovski napori gradonačelnika i lokalnog stanovništva omogućili su redatelju da se pozabavi, prije svega, Turskom koja je, po njemi, demokratska samo na papiru, dok u stvarnosti političke elite sprovode svoju volju i zadovoljavaju samo svoje interese, a susdtvo nije ni naizgled nezavisno jer odluke donosi po političkom diktatu. Iako mu se može zamjeriti jednostrano viđenje problema, Akin je snimio solidan film koji nam otkriva kako izgleda turski ruralni ekvivalent pokretu 'Pravo na grad'.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još