Film STOJAN PELKO:

'Mrzim kada redatelji manipuliraju gledateljima!'

Stojan Pelko slovenski je filmski kritičar, teoretičar, sociolog, politički konzultant, nekadašnji urednik Ekrana, kreativni direktor, dobitnik mnogih nagrada, vlasnik konzultantske kuće, pisac, profesor, a danas je državni tajnik u slovenskom ministarstvu kulture. Taj zaljubljenik u Deleuzea, Lacana, Hitchcocka, bivši učenik S. Žižeka, održao je nedavno predavanje studentima novinarstva na VERN-u. Izgledom neodoljivo podsjeća na aktualnog Jamesa Bonda, Daniela Craiga, a odaje dojam dječački radoznale osobe kraj koje se, kako bi to klišej rekao, pretvorite u uho

Kako danas izgleda filmska scena u Sloveniji? Postoji li kakva aktualna tema kao što rat u Hrvatskoj ostaje vječna inspiracija režiserima?
U slovenskom filmu najviše se profilirala autorska poetika. Zapravo bi se moglo reći da imamo tri, četiri jaka redatalja, a ne jednu jaku temu.

Koji su to redatelji, po vama?
Sigurno je jak Jan Cvitković ('Kruh i mlijeko', 'Odgrobadogroba'), pa Damjan Kozole, Metod Pevec. To su tri imena za koja možemo reći da imaju autorski opus toliko snažan da mogu mijenjati teme. Janov zadnji film 'Arheo' je npr. film bez riječi koji je po meni na tragu njegovih prošlih filmova. Želi biti spiritualan te je u tom istraživanju filmskog medija, po meni, najdalje došao.
Damir Kozole je npr. tipični autor koji je imao dobar feedback i na festivalima i u kinodvorana. To nije čest slučaj za naš film da uđe u redoviti program nekog kina, a to jako bitno jer se danas mnogo filmova radi samo za festivale.



Slažete li se s njima da se film radi za publiku?
Meni su draži autorski filmovi koji su napravljeni zbog neke eksplicitne poruke, ali kao sociolog kulture znam da je film industrija i znam da mora nešto napraviti i za kino.

Da se odmah nadovežemo pitanjem: mislite li da redatelj ima moralnu ulogu u društvu ili je zabava sebe i publike dovoljna?
Naglasio bih pojam autora kako ga je pozicionirala francuska filmska teorija 60-ih godina. Ja sam đak te škole i meni je film najprije autorska gesta. Ono što ostaje, ostaju filmski geste. Svake godine kad studentima pričam o velikim autorima pričam o tome da Hitchcocka treba usporediti s Velasquezom, Rossellinija sa Cervantesom. Nakon 20. stoljeća film ne smijemo gledati nikako drukčije nego kao zaista potpuno autonomnu disciplinu umjetnosti.

Rekli ste da ste francuska škola. Je li onda, po Vama, zvuk početak ili kraj filma?
S jedne strane, nijemi film je bio potpuno autonomna umjetnost. Baš zbog toga što jedan element nije imao morao da se s njim suočavati na drukčije estetske načine. Od trenutka dolaska zvuka o filmu moramo početi govoriti kao o audio-vizualnom mediju. Veliki autori od Ejzenštajna preko Godarda do Lyncha taj su medij prihvatili ne samo kao medij pokretnih slika, nego kao medij u kojem su zvuk, govor i glazba sastavni dio. Ja to uspoređujem sa slikom, možemo pričati o površini, linijama, potezima... Godard je npr. radio nevjerojatne stvari samo na toj granici između onog što se vidi i onog što se ne vidi. Ono što se čuje i onog što se ne čuje. Tako da tu nema razlike u kvaliteti između nijemog i zvučnog filma. To je zapravo razvoj jednog medija.

Otkud onda otpor?
Dva su razloga. Svi tehnički preduvjeti bili su tu prije nego što se on pojavio, ali nije bilo interesa industrije. Prijelaz zvuka je tako zanimljiv i s industrijske strane, sociološke, ali, naravno, i estetske. Opet pričamo o potrebama industrije. Otpor jer su htjeli fetišizirati tu neku nijemu umjetnost kao pravi 'art'. Ljudi reagiraju na dva načina: da kažu da je ono korak naprijed ili da im je zaprljana njihova čista umjetnost. Tako je bilo i s bojom i s prelaskom filma iz kina na TV. Prava umjetnost opstaje kroz sve, samo mijenja medije u kojima se realizira.

Ozloglašeni Goebbels je bio poznat kao veliki zaljubljenik u filmove, ali i u njihovu moć koju imaju nad ljudima. Postoji li danas propaganda u filmovima Hollywooda i u kojoj mjeri?
Ma naravno. Mogli bismo je svrstati u nivoe. Prvu, otvorenu propagandu u smislu reklame i product placementa. To je jedan nulti nivo. A druga s ideološkim konotacijama. Masa filmova katastrofe, npr. 'Armagedon', govori o tome kako živimo u najboljem društvu. To se, naravno, odnosi na američko društvo i ideju da se za njega vrijedi boriti, pa takvi filmovi često imaju jednu ideološku notu - promoviraju američki način života. To je glorifikacija vlastitog stila života. Filmovi koji su perfektni ne dopuštaju inteligentnom gledatelju da unutar njih nađe neko svoje mjesto, nego mu jednostavno prikazuju lijepu fasadu. To nisu filmovi koji traže nešto od tebe. Film koji traži kritičnog gledatelja je, po meni, pošten film. Ove subliminalne propagande ima jako, jako puno. Ipak ta industrija nije tu zato da ruši poredak, nego upravo da ga stvara.


Postoji li u slovenskoj i hrvatskoj kinematografiji propaganda?
Mislim da nema ni prave industrije, a kamoli propagande.

Plačete li ikada na filmove?
O da, da... Moje me kćeri zbog toga uvijek zezaju. Mislim da je to jako zanimljivo ne zato što sam neki plačljivac, nego jer mislim da je strukturno film kao medij napravljen zato da generira fizičke emocije. Nemojmo sada pričati o pornografiji, ali vi imate horor i romantične komedije i svaki od njih generira direktno fizičku reakciju. Nije me sram zaplakati, ali sam kao pokvareni filmski kritičar takav da se uvijek pitam je li me je film dobio na priču ili na formu. Ja na kraju i nekih jako romantičnih komedija zaplačem. Zajedno s kćerima plakao sam na 'Dancer in the dark' Larsa von Triera jer je zaista ubitačno tužan. I kod suza, ako si ozbiljan filmski kritičar, moraš znati sam za sebe plačeš li od radosti ili tuge. Nema ništa pogrešno u tome jer film, kao i teatar, u sebi ima tu katarzičku vrijednost. Bili su krasni eseji napisani o tome. Godard ima jednu krasnu rečenicu: 'Ono što film radi za život nije to što se događa na platnu, nego to što se događa u mraku između platna i vas.' Kiarostami pak kaže kako je oduvijek mislio da se svjetla u kinu gase kako bi se slika bolje vidjela, ali ne... Zapravo se gase kako bi svatko od nas imao onu svoju intimu, ali istovremeno znao da smo svi zajedno.

Jeste li ikada napustili projekciju?
Jesam, rijetko, ali uvijek je to bio stav.

Koji?
Bio sam apsolutno revoltiran Gibsonovom 'Pasijom'! Toliko sam bio ljut. Jeftina pornografija, ali ne u smislu seksa, nego u tome da se iz muke tijela radi spektakl. Ja sam ateist i nemamo nikakvih vjerskih osjećaja u vezi s tim, tako da moj odlazak nije imao veze s religijom. Inače, kada mi nešto ne paše, jednostavno ne gledam, ali toliko imam iskustva s filmom da znam kada redatelj manipulira gledateljem i to ne podnosim. Ne dozvoljavam čistu manipulaciju. Naš zadatak kao obrazovanog kritičara je otvarati oči drugima da su bili izmanipulirani. Zato je i medijska edukacija toliko bitna. Ne da bi ljudima razbijali fantazije, ali da se ne dozvoljava da se njima manipulira. Inače, kada na samom početku filma osjetim da je nekvalitetan, otići ću, ali to je čisto stvar vremena. Drukčiji su razlozi.


Kako Vi objašnjavate histeriju oko Slavoja Žižeka? Kako je jedan Slovenac zaveo čitav svijet?
To je zapravo jako lako. Ja ne znam čovjeka koji bi toliko čitao, pisao, studirao, gledao non-stop. On je meni živi dokaz da se rad uvijek vraća. Tu nema blefa, to je jedan izuzetno manijakalan rad. S druge strane, on je napravio jedan ključan pomak kad je iz Pariza, koji je bio i njegov dom, zbog personalnih svađa s pojedincima koji su ga kočili da dođe do vrha, preokrenuo svoj fokus iz francuskog govornog područja na Ameriku. Tu se dogodilo nešto što je njemu zaista otvorilo svijet. A treći razlog jer je jednostavno jedan od najvećih umova današnjice. To da se iz njega radi pop filozofa, zvijezdu, zapravo prikriva to da je čovjek nevjerojatno lucidne misli. Kad imaš što kazati, uvijek nađeš svoju publiku.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još