Film U KINIMA: 'ŽELJEZNO NEBO'

Četvrti Rajh pao pod teretom neduhovitosti

Pozadina nastanka filma 'Željezno nebo' zvuči uistinu zanimljivo: stripovima nadahunut projekt nastajao je šest godina, a financiran je, između ostaloga, donacijama obožavatelja koje su se skupljale putem interneta, što ga vjerojatno čini filmom s najviše koproducenata

Sam zaplet - invazija na Zemlju na Mjesecu hiberniranih nacista  - obećava dobru zabavu, a mlada ekipa predvođena 33-godišnjim redateljem Timom Vuorensolom svojim je entuzijazmom najavljivala otkačenu trash zafrkanciju. Kad se tome pridruži činjenica da su angažirali kultnog Uda Kiera u ulozi führera, činilo se da projekt ne može omanuti. Film je izazvao velik interes medija i javnosti kad je prilkazan na ovogodišnjem Berlinaleu, zbog provokativne teme. U teoriji sve odlično funkcionira, no u praksi svari ipak ne stoje tako dobro.

Ako je nešto trebao biti, barem u ideji redatelja i percepciji gledatelja, 'Željezno nebo' trebao je biti duhovit i zabavan film, no, na žalost, uglavnom uopće nije ni jedno ni drugo. Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, 2018. godine, kada propagandna ekspedicija otkrije da se na tamnoj strani Mjeseca, nakon završetka Drugog svjetskog rata, razvila kolonija odbjeglih nacista. Dok oni planiraju napad na Zemlju, u Sjedinjenim Američkim Državama traje predizborna kampanja, a izbore očajnički želi dobiti sadašnja predsjednica, svojevrsna karikatura Sarah Palin čija je vladavina lako usporediva s nacističkom...



Evidentno nadahnut nasljeđem znanstvenofatnastičnih B filmova, uz budžet od solidnih 7,5 milijuna eura Vuorensola kombinira skupe kompjuterski generirane specijalne efekte i nenadahnut scenarij, čiju u osnovi dobru ideju autori ipak nisu uspjeli dobro razraditi. 'Željezno nebo' unatoč temi na kraju nije čak ni osobito provokativan film.

Na neki je način to možda i pošteno - možda nam je Vuorensola podsvjesno želio poručiti da, s obzirom na strašne posljedice u prošlosti, nacizam i nije neki materijal s kojim bi se trebalo zafrkavati.

Uglavnom manje poznati glumci (uz iznimku već sponenutog Kiera) svoje su šablonizirane role odrađivali s više ili manje uspjeha. Među uspješnijima je slatka Julia Dietze kao naivna učiteljica Renate Richter, dok je osobito je iritantna Peta Sergeant kao seksualno agresivna spin doktorica američke predsjednice.

Domaćoj bi publici najzanimljiviji podatak mogao biti to da je za filmsku glazbu (i to poprilično solidnu) bila zadužena slavna slovenska grupa Laibach za koju je redatelj uoči zagrebačke premijere ustvrdio da mu je jedan od omiljenih bendova koji 'oduvijek sluša'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još