Film U KINIMA

'Umjetnik' - kuriozitet ili film za pamćenje?

Nijema crno bijela drama francuskog redatelja Michela Hazanaviciusa, upravo nagrađena Oscarom za najbolji film, svakako je drukčija od svega ostalog što se može vidjeti u kinima, ali ne nužno i bolja

Tko znakako će se već za desetak godina, a kamoli za pola stoljeća ili stoljeće, tumačiti činjenica da je Oscar za najbolji film snimljen 2011. dobila francuska crno-bijela i nijema drama 'Umjetnik'. Djelo redatelja i scenarista Michela Hazanaviciusa u trenutku pisanja ovoga teksta zauzima 116. mjesto na listi najboljih filmova svih vremena po glasovima korisnika Internet Movie Databasea, sa sjajnom prosječnom ocjenom 8.4 - no je li uistinu riječ o velikom ostvarenju ili tek kuriozitetu, svojevrsnom ekvivalentu onoga što se u svijetu pop glazbe naziva 'novelty hit'? Potonjeg je mišljenja, recimo, ugledni britanski kritičar i filmski publicist Tony Rayns, koji je u utjecajnom filmskom magazinu Sight and Sound svoju negativno intoniranu recenziju završio prilično zločestom konstatacijom da je 'Umjetnik' u filmskim okvirima usporediv s hit-singlom slavnog komičara Bennyja Hilla 'Ernie, the Fastest Milkman in the West' (Ernie, najbrži mljekar Zapada), koji je bio na prvom mjestu britanske top liste na Božić 1971. godine.

Raynsova je provokacija nedvojbeno pretjerana, ali fenomen 'Umjetnika' zaista nije lako shvatiti, kako po pitanju nebrojenih prestižnih nagrada koje je osvojio tako i u smislu oduševljenja koje izaziva kod velikog broja gledatelja. Hazanaviciusovo djelo neosporno je zgodno i gledljivo, ali, u usporedbi s konkurentima iz ovogodišnje konkurencije nominiranih za Oscar za najbolji film, praktički u svakom pogledu inferiorno u odnosu na 'Nasljednike' Alexandera Paynea i 'Put rata' Stevena Spielberga, a i 'Ponoć u Parizu' Woodyja Allena i 'Igra pobjednika' Bennetta Millera doimaju se kao uspjelija ostvarenja. OK, jasno je kako je 'Umjetnik' bitno 'drukčiji od drugih' u svojoj izvedbi: crno-bijelih filmova u zadnjih pedesetak godina nema mnogo, ali nisu baš ni toliko raritetni (u zadnjem desetljeću poznatiji su bili 'Laku noć i sretno' Georgea Clooneyja i 'Čovjek kojeg nije bilo' braće Coen), no zadnji crno-bijeli i nijemi film koji je bio u komercijalnoj distribuciji jesu 'Moderna vremena' Charlesa Chaplina iz 1936. godine. Vrativši se u ono što većina kino publike doživljava kao 'kameno doba' filma, Michel Hazanavicius uspio je postići da se na njegovo djelo gleda kao nešto svježe i originalno, i u tome leže korijeni njegova uspjeha.

Foršpan 'Umjetnik'
Naslovni protagonist 'Umjetnika' holivudska je superzvijezda George Valentin (Jean Dujardin), kojeg na početku filma, smještenom u 1927. godinu, zatičemo kako oduševljava publiku na premijeri svoga novog spektakla 'Ruska pustolovina'. Nakon premijere, u gužvi prilikom susreta s obožavateljima George se sudari s dražesnom nadobudnom glumicom Peppy Miller (Bérénice Bejo), koju uskoro ponovo susreće kao statisticu na snimanju svoga sljedećeg filma i daje joj priliku da dobije nešto važniju ulogu. Među njima se odmah javlja snažna privlačnost, ali oženjeni George odoli iskušenju. Energična Peppy brzo postaje sve popularnija, a Georgeu dolazi neugodno iznenađenje - novo tehnološko čudo, zvučni film! George drži da je riječ o prolaznoj modi, a kad dozna da njegov studio prestaje s proizvodnjom nijemih filmova, odlučuje svoju sljedeću produkciju, 'Suze ljubavi', financirati vlastitim novcem. Na nesreću, neposredno prije premijere dolazi do burzovnog sloma pa ga jedino može spasiti da 'Suze ljubavi' budu hit – no film propada u kinima, jer svi hrle gledati Peppy u zvučnoj komediji 'Madež'. George uskoro pada u zaborav, no Peppy ostaje tiha patnja...

Na izvedbenom nivou, 'Umjetnik' je tek korektan film. Rekonstrukcija ugođaja filmova dvadesetih godina prošlog stoljeća prilično je površna: stil fotografije puno je bliži Hollywoodu sredine četrdesetih; od glumaca jedino sjajni Jean Dujardin u pravoj mjeri 'skida' glumačke manire razdoblja, a, recimo, atraktivna Bérénice Bejo praktički ni u kojem pogledu ne podsjeća na 'ljubimice Amerike' s kraja dvadesetih, poput Clare Bow ili Janet Gaynor.

Ništa od navedenog nije samo po sebi zamjerka, jer film snimljen 2011. zaista nema nikakvu obavezu doslovno replicirati izgled filmova od prije osam desetljeća. No teško se oteti dojmu da su, upravo zbog predodžbe o tome kako 'Umjetnik' vjerno dočarava filmove onoga doba, mnogi skloni skloni progledati kroz prste Hazanaviciusovu površnu karakterizaciju likova (od kojih su neki svedeni na razinu karikature, poput Georgeove supruge Doris) i suštinski neuvjerljivu razradu ljubavne priče Georgea i Peppy. Nešto je uvjerljiviji prikaz suočavanja naslovnog lika s propašću karijere (jedan od zaista uspjelih trenutaka u filmu je scena u kojoj ispred izloga jednog dućana namješta svoj odraz da se podsjeti kako je nekoć izgledao u fraku, koji si više ne može priuštiti), no i tom pogledu redatelj je sklon 'varanju', na primjer u sceni Georgeove noćne more, u kojoj poseže za sinkronim zvukom.


Uz Dujardinov nastup, od neospornih atrakcija filma neizbježno treba istaknuti i neodoljiv nastup Uggieja, spektakularno šarmantnog jack russell terijera čiji nastup u jednoj od najdramatičnijih scena kod mnogih gledatelja vjerojatno presudno utječe na ukupan dojam o 'Umjetniku'.

U konačnici, i unatoč zamjerkama, teško je ostati ravnodušan na činjenicu da su Hazanavicius i njegovi suradnici (naravno, uz ključnu činjenicu da su u zaleđu imali superproducenta Harveyja Weinsteina) s projektom koji se na papiru doimao kao bizarna dosjetka ostvarili svjetski uspjeh; to postignuće svakako je vrijedno poštovanja. Teško je zamisliti da bi se, u okvirima komercijalne kinematografije, itko uskoro mogao odvažiti na sličan pothvat i zbog toga će 'Umjetnik' zasigurno ostati zapamćen kao jedinstven film doba u kojem je nastao. No vrijeme će pokazati hoće li ga se pamtiti i kao zaista veliko djelo.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još