Film OGNJEN SVILIČIĆ

Igrani filmovi žele biti dokumentarni, a dokumentarci igrani

S redateljem Ognjenom Sviličićem porazgovarali smo o ZagrebDoxu, približavanju igranog i dokumentarnog filma, bullyingu i tehnologiji

ZagrebDox je za ovogodišnje otvaranje odabrao film 'Dječak dupin', priču o posljedicama bullyinga s obratom u sretan kraj. Kako se vama svidjelo to otvaranje ovogodišnjeg festivala?

Imam osjećaj da je film odlično pogođen. Općenito, organizatori festivala pogađaju štimung ljudi koji dolaze na festival, što je odlično. ZagrebDox nije festival koji ide protiv publike, nego koji ide za publiku. To je jedna od rijetkih stvari u Hrvatskoj koja je 'user friendly'.

Posebno mi se svidjelo što je organizator doveo aktere filma na otvaranje. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti što sad ti ljudi rade, jesu li živi, zdravi. Pobrinuti se da ljudi dođu i pokažu se, da ih ljudi vide, to je zbilja dobar prijelaz iz dokumentarizma i realnost.

Što vas, kao redatelja igranih filmova, posebice privlači dokumentarnom filmu?

Dokumentarni filmovi sve se više rade poput igranih filmova i preuzimaju njihovu dramaturgiju te mislim da bih mogao dosta naučiti iz njih. Pogotovo uz tendenciju da igrani film sve više sliči dokumentarnom filmu, od rumunjske škole do novog austrijskog filma.

To je nešto što osobno pokušavam napraviti – da moj film bude što sličniji dokumentarcu, ali da ljudi znaju da je fikcija. S druge strane dokumentarci kao da žele biti što sličniji igranom filmu, ali da ljudi znaju kako je riječ o dokumentarnom filmu i to je paradoks današnje kinematografije – igrani filmovi žele biti dokumentarni, a dokumentarni kao igrani.

Budući da se dokumentarci i igrani filmovi sve više približavaju i isprepliću, imate li ideju ili želju okušati se u dokumentarcu?

Mislim da ljudi moraju raditi ono što su dosad naučili raditi. Ja dokumentarce ne znam raditi i divim se ljudima koji znaju. Način na koji je 'Dječak dupin' napravljen kroz tri godine, kako je spojen, to je posao koji mislim da ne bih znao odraditi.

Na čemu trenutačno radite?


Radim na filmu koji se bavi sličnom temom kao 'Dječak dupin' – bullyingom. Riječ je o dečku kojeg su prebili na ulici i roditeljima koji se trebaju nositi s tim. Bilo mi je jako zanimljivo vidjeti da se sličan problem događa još negdje. U ovom filmu dječak je prebijen jer je nekome poslao SMS, što mi je vrlo zanimljivo jer mislim da se danas bullying događa uz pomoć tehnologije i da je tijesno povezan s njom. Kad nekoga pretuku, snime ga s mobitelom. Također, mislim da taj bullying nije stvar osvete, već inata. Mladićima se jednostavno prohtjelo da pretuku dečka. Moja priča je drukčija jer pratim roditelje, ali dio nje prepoznao sam u ovom filmu.

ZagrebDox
'Dječak dupin'
Sadržaj vašeg budućeg filma zvuči prilično dokumentaristički. Svejedno niste razmišljali o dokumentarcu?


Problem s dokumentarcem je što se ne možete s kamerom uvijek naći na pravom mjestu. Ja želim biti u stanu roditelja kojima se to dogodilo, pratiti cijelu situaciju od početka i vidjeti stvari koje mi možda dokumentarac ne bi dopustio. Želim pokazati priču o tom nasilju. Nema veze koji način ću uzeti. Mislim da put koji sam izabrao nije ni lakši ni teži. Autori su 'Dječaka dupina' snimali tri godine film, ja tri godine pišem scenarij.

Dok gledaju film, gledateljima je svejedno je li dokumentarac ili igrani, drukčiji je samo pristup autorima. Kad vidite u filmu koji je fikcija, i za koji znate da je fikcija, nešto što je naglašeno realno, udarac je moćan. Nedavno sam gledao austrijski film 'Michael' koji je oblikovan kao dokumentarac i nevjerojatno je koliko me jako uvukao u priču. To je vrsta filma koju vjerojatno ne gleda većina gledatelja, ali ima utjecaj na sve koji ga pogledaju jer je moćan.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još