Film U KINIMA: 'DEČKO, DAMA, KRALJ, ŠPIJUN'

Perfektno oživljeno hladnoratovsko doba

Nakon odličnog vampirskog horora, 'Neka uđe onaj pravi' (2008.), švedski redatelj Tomas Alfredson odlučio se za vrlo hrabar redateljski izazov – ekranizaciju legendarnog špijunskog trilera Johna Le Carrea 'Dečko, dama, kralj, špijun', objavljenog 1974. godine

Riječ je o djelu koje mnogi smatraju najvažnijim u Le Carreovom opusu, premda će pravi ljubitelji ovog autora radije izdvojiti neke druge knjige, poput 'Plemenitog đaka' ili 'Malog grada u Njemačkoj'. No Alfredsonov zadatak doista nije bio lak – jer je BBC na temelju istog romana još davne 1979. snimio predivnu mini seriju sa sjajnim Alecom Guinessom u glavnoj ulozi. BBC-jeva serija izašla je samo par godina nakon knjige, zapravo, u to doba, bila je suvremena drama, no  Alfredsonova ekranizacija je, između ostalog, i povijesni film o hladnoratovskom vremenu. Njegova redateljska naklonost prema vampirima u ovom se filmu iskazala na najbolji način – 'Dečko, dama, kralj, špijun' gotovo je horor atmosferičan, a scenografija, kostimografija i svjetlo u svojoj tmurnosti nadilaze i 'gloomy' sedamdesete – pa tako sjedište britanske tajne službe na trenutke izgleda poput prave mrtvačnice.

Gary Oldman igra melankoličnog agenta Georgea Smileyja, izvučenog iz ponižavajuće prijevremene mirovine kako bi pronašao sovjetsku krticu koja operira u najvišim krugovima britanske tajne službe, godinama snabdijevajući Ruse top britanskim i američkim obavještajnim podacima. Radnja se odvija u prvoj polovici sedamdesetih – britanski tajni agent Jim Prideaux (Mark Strong) odlazi u Budimpeštu kako bi od visoko rangiranog generala dobio informaciju vrijednu suhog zlata – ime sovjetske krtice. No Prideaux upada u zasjedu i dobiva metak u leđa da bi kasnije ipak bio izvučen i vraćen u Englesku. Upravo zbog ovog skandala, šef britanske tajne službe, legendarni 'Kontrola' (John Hurt) i njegov najbliži suradnik George Smiley, prisilno su penzionirani. Sasvim je jasno da krtica netko iz najuže špijunske vrhuške – je li to Percy Alleline (Toby Jones), Kontrolin nasljednik, koji bi sve učinio za lordovsku titulu, snagom i intelektom genijalni Bill Haydon, inače jedan od ljubavnika Smileyjeve žene Anne, flamboajantni Roy Bland (Ciaran Hinds) ili pak Toby Esterhase (David Dencik), hladni logističar mađarskog porijekla. Priča ovog romana izuzetno je komplicirana i u smislu strukturiranja same fabule Alfredson je doista obavio majstorski posao. Što se tiče komprimiranja količine informacije i krojenja razumljive filmske priče, treba odati počast i scenaristima Bridget O'Connor i Peteru Straughanu.



U romanu samom, ali i u Alfredsonovoj ekranizacija (kao i u seriji) daleko smo od 'bondovskog' glamura, od njegove pobjede nad pojednostavljeno lošim dečkima, kao i od magične privlačnosti koju uvijek ponovno uspješno testira na brojnim ljepoticama. Le Carreov roman – a Alfredsonov film je u ovoj karici najslabiji – zapravo je i priča o poniženju, koja u središtu ima deziluzionirane srednjovječne muškarce, koji su, kako ih opisuje jedna vjerna djelatnica MI6 - 'seriously under-fucked'. Naspram umora i ciničnosti većine špijuna, kako onih na vrhu, tako i 'radilica', jedino Smiley - i u tome jest njegova veličina - nosi u sebi misiju vjere u politički i vrijednosni sustav koji brani, ali svoju vjeru vješto skriva, jer je u okružju bez iluzija, upravo ona njegova najveća snaga. Tu snagu mu je teško zadržati, ne samo zbog neprijateljske i ironične okoline, već i zbog žene koju obožava, supruge Anne, kojoj nikada nije bio dovoljno dobar, naročito kao ljubavnik, čime je ubila njegovo povjerenje. Njegovu vjeru dijeli mali broj ljudi, a najbolje ga razumije njegov najveći neprijatelj – Karla, legendarni sovjetski špijunski šef. No za razliku od Smileyja, Karla je fanatik. Le Carreov glavni junak neprivlačan je i debeljuškast muškarac, osjećajan, briljantno pametan i obrazovan, ali i melankoličan, usamljen i bazično tužan. Oldman izvanredno glumi, ali nije bilo vremena i snage da taj prekrasan lik – poput mnogih drugih u romanu – izađe iz čahure i pokaže publici.

Likovi su ostali plošni, ali ono u čemu je Alfredson uspio je činjenica da je svaki i najmanji lik dobio izvanrednu glumačku interpretaciju, na kakvu smo navikli samo u britanskim serijama i filmovima. I premda je sigurno da je Alfredsonov film konzistentna priča s izvrsnom glumom i perfektno oživljenim hladnoratovskim sedamdesetima, moram priznati da je moja naklonost prema fizički nezamjetnom, a osjećajima, pameću i snagom velikom Smileyju ipak ostala na stranicama Le Carreovog romana.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još