Film U KINIMA: 'KOŽA U KOJOJ ŽIVIM'

Almodovarov spoj melodrame i horora

Španjolski majstor Pedro Almodovar vratio se u kina kombinacijom horora i melodrame

Novi Almodovarov film 'Koža u kojoj živim' možda i ne spada u vrhunce njegove karijere, no ni ovoga puta zaigrani Španjolac nije razočarao.

Obilježen retro štihom u tradiciji horora i trilera kasnih 50-ih (npr. 'Oči bez lica' Georgesa Franjua), film 'Koža u kojoj živim' uglavnom je zanimljiva moralka u čijem je središtu poludjeli doktor Ledgard (Antonio Banderas) - poremećeni kirurg koji ne uspijeva preboljeti svoju izgubljenu obitelj te razvija patološki odnos sa svojom pacijenticom/zatočenicom Verom (Elena Anaya), ljepoticom koju je, preko neetičnih (i zapravo zabranjenih) transgenetičkih eksperimenata kreirao prema vlastitoj ideji ljepote, liku pokojne supruge.

Almodovarov novi film bavi se nizom etičkih pitanja - od problematike profesionalne liječničke etike i genetske manipulacije do pitanja tijela, tjelesnosti, seksualnosti i spola. Čini li čovjeka izgled? Određuje li njegovu ličnost njegovo tijelo? Mijenjaju li se seksualne sklonosti pojedinca u skladu s promjenom njegovog/njezinog lika i načina na koji ga/ju drugi percipiraju? To su samo neka od pitanja koja su zaokupila slavnog redatelja, koji je 'Kožom u kojoj živim' dao posve novo značenje sintagmi 'muškarac zarobljen u tijelu žene'.

Među zanimljivijim motivima je i onaj ljubavi, od majčinske - koja je kod Almodovarovih junaka razapeta između ljubavi i mržnje prema poremećenim sinovima - do one opsesivne kojom doktor proganja Veru. Prikazana kao klasična ljepotica (poput Goyine Gole Maje, Tizianove Urbinske Venere ili Manetove Olympije, što su samo najočitije asocijacije) fatalna Vera, koju doktor Ledgard zadivljeno promatra na divovskom plazma ekranu - praktički kao da gleda neku sliku u galeriji - njegovo je najveće umjetničko djelo. Ljubav prema njoj nije samo ljubav prema boljoj, izgubljenoj prošlosti, nego i zaljubljenosti u vlastiti rad, ona je odraz njega samog, njegovih bolesnih opsesija koje su mu jedina životna motivacija.


Kroz siže, koji poprilično nalikuje kakvoj sapunici - a uključuje silovanje, osvetu, mentalnu bolest, ubojstva, nepriznatu djecu, preljub, samoubojstvo, otmicu - Almodovar ponovo pokazuje koliko je tanka granica između istinske drame i trivijalnosti. Cjelina nije baš dramaturški izbalansirana, pa film u nekim dijelovima postaje pomalo zamoran. No, kako smo i navikli od ovog autora, 'Koža u kojoj živim' djelo je profinjenog vizualnog stila, obilježenog vještim korištenjem krupnih planova i detalja te elegantnom scenografijom i kostimima, pa ti elementi u velikoj mjeri pokrivaju dramaturške nedostatke.

Dobrom dojmu doprinose i sjajni glumci, prije svega odlični Antonio Banderas za kojega smo nakon dugogodišnjeg holivudskog iskustva već pomalo zaboravili koliko je sposoban karakterni glumac, te Almodovarova česta suradnica, sjajna Marisa Paredes, u ulozi Ledgardove domaćice, čija odanost poslodavcu ima itekako duboke korijene. Muškom djelu publike imponirat će ljepota i seksipil Elene Anaye u ulozi fatalne Vere.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još