Film U DOMAĆIM KINIMA

Mračna tajna iza nastanka popularnog Tintina

Pišući holivudski scenarij 'Avanture Tintina' na temelju tri od 23 knjige o crtanom junaku, sve tri nastale tijekom Drugog svjetskog rata, Steven Spielberg je i nehotice zavirio u staru ranu belgijskog autora Georgesa Remija, pseudonima Hergé. Objavljivanje stripa u okupatorskom Le Soireu, bila je Hergéova najveća životna trauma. Proganjala ga je godinama, koštala dva sloma živaca, depresija i manijakalnog rada

Listajući kritike svog filmskog hita 'Otimači izgubljenog kovčega' nakon europske premijere 1981, Steven Spielberg je u novinama na francuskom
stalno nailazio na nepoznatu riječ 'Tintin'. 'Nisam imao pojma što znači ni na što se odnosi', priznao je Spielberg, koji nije govorio francuski. Nakon što su mu preveli sadržaj i nakon što je vidio nekoliko stripova belgijskog autora Georgesa Remija, poznatijeg po pseudonimu Hergé, Spielbergu je bilo jasno da njegovog Indianu Jonesa uspoređuju s jednim od najpopularnijih junaka europskog stripa, neumornim, pustolovnim i neizlječivo nevinim reporterom Tintinom. Od kada su 1929. prvi puta objavljene crtane avanture crvenokosog momčića i njegova vjernog psića Čupka, 23 knjige pustolovina (i jedna nedovršena), vječnog tinejdžera oduševljavale su staro i mlado i prodane u 200 milijuna kopija diljem svijeta, a sve to bez znanja i pomoći američkih čitatelja.


Tako nekako magazin Time opisuje Spielbergov prvi susret s crtanim junakon. Američki top-redatelj odmah je posegnuo za djelima Georgesa Remija, ali je ipak trebalo proći tridesetak godina, da prvo ime Hollywooda uz produkciju Petera Jacksona (Gospodar prstenova, King Kong), snimi 'Avanture Tintina: tajna Jednoroga', spektakl u 3D tehnologiji, prikazivanje kojeg u europskim i zagrebačkim IMAX i ostalim kinima, kao što smo već pisali, kreće 3. studenoga, mjesec dana prije premijere u SAD.

Na svojim putovanjima tijekom pedesetak godina, koliko ih je smišljao i crtao Georges Remi, Tintin je prošao mnoge zemlje, od Konga i Indije, do Kine i SAD, no Spielberg je holivudsku verziju bazirao samo na tri knjige: 'Raku sa zlatnim kliještima', 'Tajni jednoroga' i 'Blagu crvenog Rackhama', sve tri nastale u ratnom periodu od 1941. do 1944. i sve tri objavljene u dječjem dodatku Le Soira, pronacistički orijentiranih novina. Zašto baš te tri ratne knjige i zašto unatoč objavljivanja u kolaboracionističkom tisku? Zato što u njima nema rata. Zato što su bez ideoloških, povijesnih i političkih konotacija, čista pustolovina  i eskapizam. Iz ratne Europe Tintin bježi na more i u Saharu, daleko od razaranja i aktualnih političkih zbivanja. Čak i kada se zadržava u Bruxellesu u knjizi 'Tajna Jednoroga', u njemu nema ni uniformi ni nestašica u trgovinama. Bio je to očito jedini način da ostane neutralan, a to je i Spielbergu omogućilo da sklopi svevremensku avanturističku priču o potrazi za blagom potonulog broda Jednorog.


Ostala Tintinova putovanja, naime, autor je smještao u konkretne zemlje, recentna svjetska zbivanja i među stvarne ličnosti, borio se protiv mafijaša Ala Caponea i južnoameričkog generala Alcazara te se strip čitao kao romansirani dokumentarac za djecu. Bio je to National Geographic prije National Geographica. U prvoj knjizi Tintin se obreo među sovjetskim boljševicima, u drugoj u Kongu, predratnih godina neki od glavnih zlikovaca su bili fašisti, a crtani se junak našao u Kini usred kinesko-japanskog rata i na Balkanu nakon njemačko-austrijskog Anschluessa. Predratnih godina autor je komentirao 'nečasnu dekadu' prošloga stoljeća, piše u Financial Timesu Simon Kuper, a veliki štovatelj Georgesa Remija, Andy Warhol, je izjavljivao da je 'Hergeov opus imao veliku političku i satiričku dimenziju'.

Odabirući stoga za svoj film tri ratne knjige bez ratnog sadržaja, Spielbergove 'Avanture Tintina' i nehotice su zavirile u staru ranu velikog belgijskog crtača, njegovu najveću životnu traumu koja ga je proganjala godinama, koštala dva sloma živaca, nekoliko hapšenja, dugogodišnjih depresija i manijakalnog rada, zbog čega mu je njegov psihijatar čak preporučio da prestane s crtanjem Tintina. Dok ga je dio javnosti smatrao kolaboracionistom, on se pravdao da u 'apsurdnom festivalu smrti', njegov Tintin nikada nije imao baš nikakve veze s ratom.

Kad je davne 1929. tada 22-godišnji Georges Remi objavio crtanu priču o simpatičnom njuškalu Tintinu u dječjem prilogu belgijskih katoličkih, konzervativnih novina Le Vingtieme Siecle, zasigurno nije slutio da će njegov junak osvojiti svijet, a njemu zauvijek odrediti život. Zamislio ga je kao svjetskog putnika i borca za pravdu, uvijek u žarištu svjetskih zbivanja, lukavog, moralno čistog, znalca svih jezika, vječnog adolescenta, iako bi danas trebao biti stogodišnjak. Strip je već u samom početku među Belgijancima stekao fantastičnu popularnost. U danima njegova objavljivanja, tiraža Le Vingtieme Sieclea bi se udesetorostručila, a obožavatelji su Tintinu na željezničkoj stanici u Bruxellesu znali pripremiti spektakularan doček, kao da se doista pravi pustolov od krvi i mesa vraćao iz Sovjetskog Saveza i Konga.

Remi je rođen u Bruxellesu, u strogoj katoličkoj obitelji radnika u tvornici bombona, ali o njoj i o autorovu djetinjstvu javnost je doznala tek poslije njegove smrti. Majka Elisabeth skončala je u mentalnoj ustanovi, a otac Alexis i stric Leon su bili jednojajčani blizanci. Djeca nepoznata oca i sluškinje neke belgijske plemkinje (prezime im je dao vrtlar Philippe Remi), bili su toliko slični da je majka morala provjeravati sitna obilježja, da ne legne u bračnu postelju s krivim mužem. Otuda u knjigama o Tintinu i nespretni blizanci-detektivi Thomson i Thompson (u našem prijevodu Šiljak i Žiljak). U konzervativnoj Belgiji, izviđačke udruge su bila jedina mjesta gdje su dječaci doživljavali pustolovine i putovali, a Remi je bio njihov gorljivi član, pa nije čudo što Tintin već i samom odjećom podsjeća na skauta. Prvi strip autor je objavio u izviđačkim novinama, a njegov prvi junak, prethodnik Tintina, bio
je skautski vođa Totor. I dok je jedne privlačio komunizam, a druge fašizam, Hergéova jedina ideologija je bio 'skautizam', kaže njegov biograf Harry Thompson.

Izbijanjem rata, Le Vingtieme Siecle je ukinut, a nacisti su preuzeli belgijski list Le Soir, zbog čega su ga napustili mnogi novinari, ali je u njega došao Hergéov vječni dječak. Nakon okupacije zemlje, belgijski kralj Leopold je poručio sunarodnjacima da se vrate poslu, što je Remi i učinio jer je trebalo preživjeti, pa je između ništa i objavljivanja u novinama s tiražom od 300.000 primjeraka, izabrao ovo drugo. Uz (apolitične) avanture Tintina, doduše, i druge bi novine povisile tiražu, pa čak i kada se Le Soir 1942. osušio na četiri stranice, Tintin je ostajao da zabavi čitatelje.

Tih godina Hergé se mahnito predavao poslu, čisteći crtež i izmišljajući nove likove, legendarnog kapetana Haddocka i profesora Calculusa, pišući samo 1941 uz redovan posao nekoliko priča i dvije drame (u međuvremenu izgubljene), kao da utapanjem u radu želi poništiti rat. Kada ga je neki stari poznanik upozorio na činjenicu da objavljivanjem u Le Soireu surađuje s okupatorima, Hergé ga je optužio za 'jeftini patriotizam', tvrdeći da on niti je pronjemački raspoložen niti je anglofil. A trebalo je to dokazati nakon rata. Poslije mnogih optužbi i dvojbi, javni tužitelj je zaključio da bi bilo neprilično suditi Tintinu. 'Trebam li uručiti sudski poziv i Čupku?' pitao je. Hergé je pred zakonom bio čist, ali je trebalo proći vremena da javnost izbriše tu mrlju, u čemu mu je pomogao junak otpora i izdavač Raymond Leblanc, pokretanjem magazina Tintin, za koji se Hergé obvezao crtati na neodređeno vrijeme. U međuvremenu, poslovi su toliko rasli da je pedesetih osnovao studio sa suradnicima, njegov ratni put je padao u zaborav, ali ga nije zaboravio Hergé, utapajući se godinama u depresiji, iako se Tintin i nadalje dokazivao kao superioran, svevremen junak, zbog čega je sedamdesetih godina Belgija odlikovala autora.

Iako mu rijetki Belgijanci nikada nisu do kraja zaboravili te godine, Hergé je nakon desetljeća slave postao nacionalni heroj i proglašen  'personifikacijom Belgije'. Njegov Tintin je preveden na šezdesetak jezika (na kineskom je Dingding, na esperantu Tincjo), a početkom godine i naš je Algoritam izdao prvu od osam knjiga u kojima će kronološki sabrati sve pustolovine Tintina. Još za vrijeme autorova života, Tintin je živio u animiranim filmovima, a šezdesetih godina Francuzi su snimili i dva igrana filma. O Hergéovom radu snimljena su dva dokumentarca, Tintin je postavljan na kazališne daske, a BBC je o belgijskom junaku snimio dvije radiodrame. Prije dvije godine u Louvain-La-Neuve je otvoren Muzej Hergé, izdane su poštanske marke i kovanica eura s likom vječnoga dječaka. Prvi strip koji je ušao u zbirku suvremene umjetnosti pariškog Pompidou centra bio je onaj Tintina, a na jednom od trgova Bruxellesa brončana skulptura podsjeća prolaznike na neumornog putnika i njegovog Čupka.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još