Film MICHAEL GLAWOGGER:

'Mi smo čudaci europske kinematografije'

  • Autor: Ana Sorić
  • 19.10.2011 15:03:00
  • 19.10.2011 12:09:00

Poznati austrijski redatelj, scenarist i veliki dokumentarist Michael Glawogger stigao je u ponedjeljak na Zagreb Film Festival da bi sudjelovao na filmskom sastanku o novom projektu 'Gubitak nevinosti' u koji je uključeno pet redatelja iz regije. U intervjuu za tportal.hr Glawogger je objasnio o čemu se radi, ali se osvrnuo i na neke svoje posljednje projekte, poput filma 'Whore's Glory' (Slava kurvi), kojim se ove godine predstavio na filmskom festivalu u Veneciji

Jedan od najvažnijih austrijskih dokumentarista, Michael Glawogger, došao je u Zagreb da bi sudjelovao na filmskom sastanku vezanom uz projekt 'Omnibus u Mariboru: Gubitak nevinosti'. Ideja za omnibus nastala je povodom proglašenja Maribora europskom kulturnom metropolom 2012. godine. Omnibus će činiti pet filmskih priča o gubljenju nevinosti, a njihovi autori su priznati redatelji iz susjednih zemalja - Antonio Nuić (Hrvatska), Gyorgy Palfi (Mađarska), Michael Glawogger (Austrija), Roberto Dordit (Italija) i Jan Cvitkovič (Slovenija).

Film će se snimati u ljeto 2012. godine u gradu i predgrađima Maribora, a premijera će biti na samom završetku godine, 21. prosinca 2012.

Glawogger je nakon afirmacije u Austriji i nekoliko suradnji s Ulrichom Seidlom stekao svjetski ugled prvim dokumentarcem iz nevezane trilogije, 'Megagradovi' (Megacities) iz 1998. godine, a potom i drugim u nizu, 'Smrt radnika' (Workingman's Death) iz 2005.


Glavni razloga vašeg dolaska na Zagreb Film Festival filmski je sastanak o novom projektu 'Omnibus u Mariboru: Gubitak nevinosti'. Omnibus se sastoji od pet kratkih priča o gubljenju nevinosti, a radite ga s još četiri autora iz susjednih zemalja. Kako vidite svoju ulogu u tom projektu i što nevinost znači za vas?

Mislim da je to na neki način vrlo velikodušan projekt. Slovenija je dobila velik kulturni događaj i pozvala sve susjedne zemlje da na neki način proslave taj događaj s njom. Mene je odmah zaintrigiralo nešto što bih mogao nazvati potpunom umjetničkom slobodom, što u našim vremenima nije toliko uobičajeno. Jan Cvitkovič je pozvao autore iz susjednih zemalja i rekao: 'Napravite 20-minutni film, ja ću vam dati temu i neke minimalne smjernice, ali radite što god želite.' Mislim da je to, umjetničkim rječnikom rečeno, puno više od gubitka nevinosti, da je to možda najljepša stvar koja se može dogoditi, to da vam netko tako nešto ponudi. Sretan sam što sam dobio priliku sudjelovati u takvom projektu jer danas postoje tolike prepreke. Snimite film pa vas ljudi pitaju koja vam je ciljana skupina, tko će to gledati, koliko će koštati i takve stvari, ali poanta umjetnosti je nešto sasvim drugo. Zato, ako vam se ukaže ovakva prilika, možete se zaigrati s vlastitim idejama, umjetničkim interpretacijama i mislim da je ovo dobitak nevinosti, a ne gubitak nevinosti, tako da sam sretan što mogu sudjelovati.


Budući da o projektu razgovarate na sastancima, poput ovog na Zagreb Film festivalu, ima li svaki autor autonomnost u priči ili postoji još neka poveznica među njima osim nevinosti?

Možda postoji još jedna poveznica, ali nju tek pokušavamo izgraditi. Imamo se priliku upoznati – Mađar, Hrvat, Talijan, Slovenac i ja – i mislim da što se bolje upoznajemo, to postajemo povezaniji i više se poveznica među nama može izgraditi. Naravno, bit će pet priča i, kao sa svim projektima omnibusa, ljudi će imati svojeg favorita, reći će da im se jedna priča sviđa više od druge, to ne možete izbjeći. Zato nam diskusije idu u tom smjeru, želimo izbjeći sastajanje 'na pola puta', a dobiti umjetnički posebna djela. I onda kad se sve priče spoje u jednu, možda ćemo pronaći još neke mostiće kojima ih možemo povezati, možda će se pojaviti nove poveznice, a to bi moglo biti zabavno publici. Ne želimo etiketirati ono što radimo. Želimo otkriti tko smo i u tom smislu slaviti svoje ideje.


Predstavljaju vas kao jednog od glavnih predstavnika austrijske kinematografije. Gdje vidite austrijski film u odnosu na europski?

Nisam filmski kritičar pa ne bih puno govorio o tome. Ja sam autor, snimam filmove i mislim da je Austrija plodno tlo za zanimljive priče, jer vidim da i moji kolege rade zanimljive filmove. Sretan sam što sam Austrijanac u tom smislu jer radimo čudne stvari, a ne cijelo vrijeme romantične komedije, kao ostali. Tako da smo mi možda čudaci europske kinematografije, i to je uloga koju volim, ali više od toga ne mogu reći, jer ne mogu ocijeniti vlastite ili filmove kolega.


Foršpan filma 'Whore's Glory'
Koliko je teško snimiti film u Austriji? Imate li problema s pronalaženjem sredstava s obzirom da teme vaših filmova nisu dopadljive u klasičnom smislu niti ulaze u mainstream kategoriju?


Prisjetite se američkog scenarista Kurta Vonneguta. Bio je sjajan i jako poznat scenarist sedamdesetih i osamdesetih. Nedavno je umro i zapravo je htio tužiti kompaniju koja proizvodi cigarete jer je imao 90 godina i još uvijek je bio živ, a pušio je cijeli život. A kako je bio jako duhovita, cinična, ironična osoba, rekao je: 'Snimanje filmova previše je... skupo da bi bilo zabavno.' Neka to bude odgovor na pitanje.


Koji je vaš stav prema Europskoj uniji, njezinom širenju i nekim predviđanjima da kao projekt neće još dugo biti održiva?

Tko zna… Mislim, ja sam uvijek jako uživao u tome kad su sve zemlje u Europi bile različite. Odrastao sam u Grazu, što nije daleko odavde, ali kad smo odlazili u Jugoslaviju trebali smo prijeći 50 kilometara i onda se svijet posve promijenio. I stvarno je bilo tako, to mi se jako sviđalo. No razumijem koncept po kojem pokušavamo biti jedna Europa. S druge strane, nedostaje mi neka vrsta različitosti, bilo je zabavno imati različite valute, ali to možda nije imalo smisla. Nisam ekonomski stručnjak, ali to što sad svi optužuju Grke da mi plaćamo za njih, mislim da to nije baš tako. Ako svijet zbilja odlazi k vragu kao što se čini, onda bismo se trebali brinuti jedni za druge, a ako nećemo, svijet više neće biti lijepo mjesto u budućnosti. Ipak, ja volim različitosti, volim kad su ljudi drugačiji, volim upoznavati druge kulture u kojima se ne osjećam kao kod kuće… Kad sad odem u centar Ljubljane ili Zagreba, vidim Pradu i Gucci, a to vidim i u Bangkoku, i u Beču, i to nije razlog zbog kojeg dolazim.


U svojoj trilogiji ('Megacities', 'Workingman's Death', 'Whore's Glory') uglavnom se bavite socijalnim problemima i marginalnim likovima, ali na različitim krajevima svijeta.

Moji filmovi su o dvije stvari. Jedno je ono što bih nazvao 'položaj čovjeka', želim shvatiti kako ljudi dišu, kako im mozak radi, kako funkcioniraju u teškim uvjetima, ali mislim da su moji filmovi i o ljepoti ljudi, o tome kako se snalaze, kako mogu biti snažni, kako mogu biti dobri i prekrasni čak i ako su siromašni, čak i ako su bogati… Postoje mnoge nijanse sive u mojim filmovima, ali ja vas neću učiti o svijetu, ja ću vam ga pokazati. To mi je cilj.


Pokazuje li takav pristup da su ljudi svugdje isti ili svugdje različiti?

Ljudi su svugdje istovremeno isti i različiti, jer smo ljudi. Na neki način društva naprave nešto s nama, s onim tko smo. Odrastao sam u Austriji u određenom vremenu i nešto je u tom vremenu odredilo moj sklop razmišljanja. Ako ste odrasli u Bosni ili na Kosovu i imate takvu vrstu prošlosti, to je onda posve drugačija prošlost i drugačiji sklop razmišljanja. Želite različite stvari. U različitim povijesnim razdobljima želite različite stvari, ponekad je to oružje, ponekad je to Pradina torbica, a ponekad je pištolj u Pradinoj torbici, no i dalje ste ljudsko biće.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još