Film MIROSLAV SIKAVICA: 'OBLAK'

Za roditelje Luke Ritza nema sretnog kraja

Na devetom ZFF-u svjetsku premijeru doživjet će dokumentarni film Miroslava Sikavice 'Oblak', o traumatičnom gubitku sina jedinca, najboljeg prijatelja i dečka, Luke Ritza. O filmu koji je nastajao gotovo tri godine porazgovarali smo s autorom

Više od tri godine nakon ubojstva Luke Ritza, film o Luki i tom tragičnom događaju te tužnom post scriptumu doživjet će svoju premijeru. Koliko dugo je trajalo snimanje dokumentarca?

Dokumentarac se s velikim rupama snimao pune dvije godine. I još godinu dana montirao. Zapravo, manje montirao, a više iščekivao novu financijsku injekciju, oživljavanje, kako bismo zgotovili postprodukciju i završili film.

Privatni album
Miroslav Sikavica, autor filma 'Oblak'
Kako je tekao proces?

Film se počeo snimati aktivistički, bez sredstava, početkom rujna 2008. godine. Riječ je bila o temi koja je zahtijevala promptno djelovanje. Nije bilo vremena čekati natječaje i rezultate. Htio sam odmah početi snimati. S obzirom na produkcijske (ne)uvjete, nije bilo druge mogućnosti nego raditi pomalo gerilski.

U projekt kao snimateljica odmah uskače Iva Kraljević, koja će na kraju i montirati cijeli film. Ne samo da je tehnički savršeno odradila projekt, nego je na njemu bila sa mnom od početka do kraja kao jednakopravni i involvirani suputnik. Prvih gotovo godinu dana intenzivno smo snimali, i to faktički bez ijedne kune. Financirali smo se iz vlastitog džepa.

Kad i zašto ste odlučili snimiti film o Luki Ritzu?


Nakon Lukina pogreba u lipnju 2008. godine, gotovo su se istovremeno u javnosti pojavila dva teksta: jedan novinski – aktivistički osvrt Miljenka Jergovića i jedan internetski – post ‘Svi smo mi Luka Ritz’ na jednom blogu. Oba su djelovala na mene. Kad je, nakon dva mjeseca policijske istrage, koja nije dovela do konkretnih rezultata, revoltiranim Lukinim prijateljima puknuo film i kad su odlučili oblijepiti grad plakatima kojima će atakirati na savjest svojih sugrađana, odlučio sam se bez zadrške involvirati.

S jedne strane povukla me ta društvena angažiranost, a s druge filmičnost same dramske situacije: tuga, bijes i razočaranje Lukinih najbližih. Također, činjenica da su počinitelji kaznenog djela na slobodi: da možda šeću istim kvartom kao njegovi roditelji, prijatelji i djevojka, a da su jedini zviždači u ovom golemom gradu golobradi klinci.

Biografske poveznice s Lukom

U jednom intervjuu rekli ste da ste se odmah poistovjetili s Lukom. U kojim točkama?

Dijete sam Novog Zagreba kao i on, dijelim sličan (svjeto)nazor i vrijednosti, i ja sam bio alternativac u njegovim godinama, obožavao sam grunge kao i on i, na kraju, iscipelarili su me kao tinejdžera, zbog izgleda i zato što sam izgledao kao laka meta, neki mulci bez ikakva razloga i povoda, srećom ne tako brutalno. Drugo, kad sam započinjao ovaj projekt bio sam (a zapravo sam još uvijek) mlad, zbunjen i zabrinut roditelj koji ne zna kako odgojiti vlastitog sina u današnjem neempatičnom i netolerantnom društvu: kao uličnog fajtera koji se zna (o)braniti ili kao odgovorna mlada čovjeka koji zazire od nasilja kao oblika rješavanja sukoba i poštuje druge, kao što su Suza i Reno odgojili Luku.

Prije 'Oblaka', snimili ste velik broj epizoda cijenjenog i gledanog dokumentarnog serijala 'Direkt' koji se bavio mladim ljudima i njihovim životima i problemima u društvu. Koliko vas je rad na toj seriji uputio temi Luke Ritza?

Vjerojatno poprilično. Razdrmao me kao autora i redatelja na svim nivoima. Usmjerio me prema mladima i aktivizmu. Prema generacijskom svjetonazoru i problemima. Prema cinéma vérité dokumentarizmu i neposrednosti, bilježenju nepripremljenih, spontanih situacija i inzistiranju na što manjoj vidjivosti ekipe te na nenametljivom režiranju. Na kraju mi je, ispostavilo se, i bio ulaznicom u dom Ritzovih. Kad sam prvi put nazvao Suzi, predstavio se i rekao da radim, između ostaloga, 'Direkt', ona mi je odgovorila: 'Luka je obožavao tu emisiju, dođi!'

Možete li reći nešto o simbolici naziva filma?

Radni naslov filma prvo je bio 'Ritz', što je Lukin nadimak. Poslije smo odustali od tog naslova, jer smo otpočetka znali da ne želimo raditi biografski film. U drugoj fazi smo ga bezuspješno furali po natječajima kao 'Mr. Liberty', što je bio Lukin nickname na Myspaceu, a i na neku foru je sinegdohalno metaforizirao Lukin (svjeto)nazor. Na kraju, u montaži, sam od sebe nametnuo se naslov 'Oblak'. Riječ je o njegovom najemotivnijem školskom sastavku, u kojem je sam sebe poistovjetio s oblakom u potrazi za morem, odnosno ljubavlju, a koji je gotovo u cijelosti završio u filmu.

Fade In
Lukina majka u trenutku kad je saznala da su uhićeni ubojice njenog sina
Snimajući dokumentarac, bili ste uz Lukine roditelje u nekim prijelomnim trenucima. Kako ste se osjećali u trenutku kad su pred vašom kamerom saznali da je ubojica pronađen?


To je zbilja bila uzbudljiva, dramatična situacija. To je jedina scena u filmu koju sam snimio. Naime, tada sam bio u svakodnevnom kontaktu s dvojicom mladih novinara, Marinkom Brkić Totom i Tomislavom Novakom, koji su tada pratili i izvještavali o slučaju Luke Ritza. Marinko me to poslijepodne nazvao na mobitel, rekavši da je policija upravo privela na obavijesni razgovor nekolicinu osumnjičenika. Ništa se tada još konkretno nije znalo, niti je bilo išta neuobičajeno. Misleći da se zapravo ništa neće posebno dogoditi, otišao sam Suzi i Renu na pivo sam, bez snimateljice.

Došao sam nešto prije 'Dnevnika', upalio kameru i počeo snimuckati. Minutu kasnije zazvonio je Suzin mobitel. Psovao sam u sebi, jer mi se od uzbuđenja kamera tresla u ruci. Na kraju je ispalo kako je ispalo. Bio sam do poslije ponoći kod njih. Snimio svašta i uglavnom loše. No ono što je ušlo u film izgleda dobro. Funkcionira. Ako ništa drugo, čuje se.

Životna priča bez sretnog kraja

Postoji li u priči o Luki Ritzu ikakva mogućnost sretnog kraja? Da ste stvarali igrani film na istu temu, biste li pokušali realizirati sretan kraj i kakav bi bio?

Za Lukine roditelje, na žalost, nema sretnog kraja. Nikada ga neće niti biti. Strašno me dotukla Suzina rečenica izrečena novinarima nakon nepravomoćne presude maloljetnim napadačima na njenog sina kad je rekla da je 'laž da vrijeme liječi sve rane'. U rječniku ne postoji ime za majku i oca koji izgube sina. Neugodno se naježim kad se toga sjetim.

Uvjetno rečeno, mi smo pokušali 'sretno' završiti film, s nekim malim svjetlom na kraju tunela. Svi ljudi koje pratimo u filmu pokušavaju nastaviti živjeti nakon gubitka voljene osobe. Luka Ritz nije prva žrtva vršnjačkog nasilja kod nas, ali je bio točka preokreta društvene svijesti iz šutnje i pasivizma u angažirano moralno djelovanje i solidarnost. Nakon Luke javnost je postala vrlo osjetljiva na bilo koje pitanje nasilja – bilo vršnjačkog, bilo uličnog, bilo maloljetnog.

Fade In
Plakati koji si preko noći preplavili grad
Luka, nažalost, nije jedina žrtva maloljetničke delinkvencije, no njegov slučaj je daleko najglasnije odjeknuo, a jeke (umjetničke) još traju. Kako Lukini bližnji gledaju na to? Koliko je ta jeka rezultat njihovih težnji da se ne zaboravi, a koliko posebnosti samoga Luke?

Uf, to je zapravo genijalno pitanje. Par ozlojeđenih i osviještenih Lukinih frendova-aktivista, a zapravo poznanika (jer većina ga uopće nije poznavala), odigralo je ključnu ulogu i očitalo nam svima lekciju.

Nakon dva i pol mjeseca bezuspješne policijske istrage te medijske i građanske šutnje, uspjeli su u jednoj noći oblijepiti centar Zagreba plakatima na kojima su se pitali 'koliko puta još moraju umrijeti da bi proradila građanska svijest, a ubojica bio izručen u ruke pravde'. To je bila mala gerilska akcija nesagledivog društvenog učinka. Ti plakati su digli javnost na noge, potaknuli emocionalnu reakciju građana i, na kraju, posljedično, doveli do uhićenja napadača.

'Nismo tražili informacije, nego emocije'

Koliko ste se u filmu bavili Lukinim napadačima?

Imali smo namjeru čuti priču od napadača, ali smo na kraju odustali. Pokušavali smo raznoraznim kanalima doći do maloljetnih počinitelja i njihovih obitelji. Ali nitko nije htio o tome pričati. Sud ih je, jasno, štitio, a obiteljima nije bilo u interesu da javno o tome govore, što je razumljivo. Pokušali smo taj vid priče pokriti preko novinara, sociologa i sl., ali mi se takvo režijsko i dramaturško rješenje nije svidjelo. Mi nismo tražili informacije nego emocije te smo se, na kraju, svjesno fokusirali na intimnu priču i film o gubitku. Uostalom, i počeli smo ga raditi kao mali, angažirani film. Odlučili smo da takav i ostane.

Petar Glebov/24sata
Luka Ritz
Što Luka predstavlja danas, više od tri godine nakon tragične smrti?


To je pitanje za sociologe. Meni osobno puno. Volim uzeti u ruku knjigu s njegovim tekstovima, črčkarijama i stripovima. Iznova me nasmiju njegove fore i strip-junaci. Nisam ga poznavao, ali odgovorno tvrdim: Ritz je bio otkačen, duhovit i nevjerojatno zreo za svoje godine.

Nakon što su političari 'odbučili' svoje, jeke su se pretočile u područje umjetnosti – predstavu 'Ovo bi mogla biti moja ulica' i tvoj film. Koliko umjetnost može, a koliko mora bučiti protiv ludosti (mladog) društva? Buči li dovoljno?

Zanimljivo je kako smo mi počeli snimati film puno prije nego što su Anica i Jelena počele razmišljati o predstavi, a na kraju je njihova 'Ulica' odavno imala premijeru u ZKM-u. Veseli me čuti da predstava ne ostavlja publiku ravnodušnom, da dira one koje mora dirati i kojima je namijenjena – mlade izložene nasilju - i da su izvedbe unaprijed rasprodane.

O čemu razmišljate nakon 'Oblaka'?


O tome može li pjesma biti oružje.

Isječak iz filma 'Oblak'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još