Film PETAR KRELJA ZA TPORTAL:

'Vrijeme prolazi, ali naš mentalitet ostaje isti'

Hrvatski redatelj i filmski kritičar Petar Krelja snimio je dva nova dokumentarna filma – 'Slavenka, ili o boli', priču o spisateljici Slavenki Drakulić, te 'Domoljubni vremeplov', kompilaciju vlastitih kratkih dokumentaraca povezanih u novi kontekst

Autor više od 250 dokumentarnih i igranih filmova, kratke, srednje i duge forme, nakon gotovo cijelog desetljeća izbivanja u svijetu dugometražnih naslova vratio se 2011. s čak dva nova cjelovečernja uratka. Porazgovarali smo s Kreljom o prošlosti i sadašnjosti njegova dokumentarnog opusa, s naglaskom na dva nova naslova, 'portretiranje' književnice Slavenke Drakulić u 'Slavenka' i nostalgični 'povratak u budućnost' hrvatskog društva nazvan 'Domoljubni vremeplov'.

'Sedamdesetih godina bila je praksa snimati filmove u trajanju od desetak, petnaestak minuta, a svatko tko bi snimio film u trajanju od 20 minuta bio bi tretiran kao da se raspametio. Možda je tadašnje društveno uređenje diktiralo kraće forme, no s vremenom su se stvari mijenjale, a u svijetu su se minutaže digle i na 200 minuta. Uvijek je postojao taj problem da se dokumentarci nisu nigdje mogli gledati, oni bi živjeli samo na festivalima. Kratke forme su dominirale sve dok televizija i video nisu omogućili 'protezanje' stvari. Televizija je nametnula formu od 30 minuta, kojoj se neki nisu htjeli prikloniti, poput našeg briljantnog dokumentarista Zorana Tadića. Ja sam imao potrebu stalno snimati, televizija mi je kao najbolji i najjači producent bila sklona i nisam imao problema pristati na nove okolnosti. Neke sam stvari snimao autorski, a neke po narudžbi. Volio sam narudžbe. Jedne godine uspio sam snimiti čak 16 filmova, a u jednom trenutku Obrad Kosovac mi je ponudio da svakog tjedna snimim jedan dokumentarac u trajanju od pola sata, što sam odbio, jer ne volim ići baš u takvo ludilo.'

Je li 'Slavenka' proizvod narudžbe ili...?

Moja veza sa Slavenkom počela je 1983. kada sam odmarao u Opatiji i pročitao njezin potresni članak u novinama. Nakon toga sam je posjetio i napravio film 'Na primjeru mog života', strašnu, razornu kritiku socijalističkog sustava na primjeru njezine bolesti. Taj mi je materijal poslužio kao podloga za novi film, koji je nastao nakon što smo se Slavenka i ja ponovo sreli na jednoj projekciji. Ideja za nastavak bila je njezina i ja sam se upecao na to. Čim je sjela pred kameru, sve je 'iscurilo' iz nje u jednom komadu. Morao sam posegnuti za svojim trikovima i snimiti još stvari, kako bih svemu dao oblik i kako bi film mogao komunicirati s javnošću.

Ali dokumentarac je svejedno koncipiran kao jedan dugi intervju.

Na neki način, da, u osnovi monolog. Ona ima tu moć koncentracije da je u stanju ne izgubiti se u šumi vlastite biografije, vrlo precizno locirati bit svoje priče. Zahvaljujući tome, cijeli smo film uspjeli snimiti u tri i pol dana.

Je li postojanje 'Na primjeru mog života' razlog zašto je 'Slavenka' film koji je toliko utemeljen na njezinoj bolesti i Slavenki kao osobi, a puno manje na knjigama i Slavenki kao spisateljici?

Pokušao sam sve obuhvatiti i u zadnjem dijelu se govori o knjigama, ali činjenica jest da kad se radi dokumentarac, on je u prvom redu zanimljiv kao biografsko djelo. Ljudi žele saznati sve o čovjeku, to da je ona u nekoliko navrata bila bolesna, da je imala strašnu energiju za pokrenuti brda i doline, karizmu... No oko toga smo se upravo i sukobili, jer ona je htjela upravo to – da mi priču pričamo s pozicije njezinih knjiga. A ja to nisam htio. Želio sam snimiti biografiju. I zato je tijekom snimanja odbijala neke zadatke, nije htjela uvijek slušati moje upute, jer ona je navikla naređivati muškarcima, a ne obratno (smijeh). Ali na kraju sam je natjerao da sve snimimo. Valjda je dobro da postoje neslaganja. Stalno smo imali dramu. U jednom trenutku sam joj rekao da prekidam sve, nakon toga je malo popustila (smijeh). Ona je vrlo osjećajna i draga osoba, nismo ostali posvađani nakon toga.

'Slavenku' je producirao Hrvatski filmski savez i nazivate ga kinematografskim dokumentarcem. Znači li to da ćemo ga moći gledati u kinu?

Trebao bi ići u kina, ali neće. Sve završava na tome da se prikaže na festivalima, kojih u Hrvatskoj imamo poprilično pa ne treba ni fantazirati o normalnoj kinodistribuciji. No imamo zakazanu premijeru – 'Slavenka' će biti prikazana 3. listopada u kinu Europa, a daljnja distribucija je plasiranje na festivale.

'Domoljubni vremeplov', vaš drugi novi dokumentarac, nastao u produkciji HRT-a, nešto je posve drugačije – svojevrsna maratonska kompilacija vaših starijih uradaka, povezana insertima iz TV Dnevnika kao zamjenom za naraciju?

Mi smo živjeli u različitim državama i ideologijama i bili smo korisnici ideologija koje su od nas tražile da ih se pridržavamo, iako mi to nismo baš uvijek htjeli činiti. Kako bismo se opirali svemu tome, radili smo dokumentarce koji su prikazivali drugu stranu ideologije. Pošto sam ja u svakom razdoblju, od 1969. do danas, radio filmove koji ili karikiraju
'Poslije štrajka'
ideologiju ili zadiru u socijalne probleme, palo mi je na pamet izabrati kompatibilne filmove o ritualima koji govore o represivnosti i grotesknosti sustava. Bilo je dosta filmova koji su u starom sustavu završili u bunkeru, a koje sada možete gledati u 'Domoljubnom vremeplovu', poput 'Recitala', 'Splendid Isolation' i 'Poslije štrajka', filma na koji sam gotovo posve zaboravio, a sada sam ga uvrstio gotovo cijelog. Njega su jednom prikazali na festivalu, a dok su mu jedni htjeli dati nagradu, drugi su mi htjeli kući poslati policiju. U 'Domoljubnom vremeplovu' nalazi se i 'Na sporednom kolosijeku', jedan od mojih filmova o žrtvama rata, itd. Kad sam sve to koncipirao, jako mi se svidjelo igranje kockicama, ulaženje u arhivu i slaganje nove cjeline. Naravno, radiš da bi provocirao i ukazao na neke stvari, podsjetio na to kako se modeli ponavljaju, a i mentalitet ostaje isti, ali moram biti iskren da je rad na ovom filmu prije svega meni bio jedna divna igra.

Je li taj 'vremeplov' onda trebao prije svega odvesti vas u vlastitu nostalgičnu prošlost ili je prvenstveno namijenjen novim generacijama, da se upoznaju s jednim promilom vašeg opusa, ali i jednom društvenom, političkom i filmskom erom?

Dolazi vrijeme slaganja vlastitih računa, ali ne u smislu da sjedim i brojim količinu nagrada i filmova koje sam snimio, već da novom reartikulacijom materijala vidim žive li ti filmovi još uvijek ili su umrli zajedno s jednim dijelom vremena. No kao što se ponavljaju modeli društvenog uređenja s nekim novim predznacima, pokazalo se da i ti dokumentarci, iako snimljeni prije nekoliko desetljeća, govore i o našem vremenu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još